Znam samo jedno, neću i ne mogu biti jedna od krpa s kojom se briše pod, nisam štraca. Neću i ne mogu biti jedna od dežurnih koja čeka tvoje tople ruke Neću i ne mogu biti jedna od mnogih za bilo što u našem životu,
Ljuta sam na sebe neopisivo jer sam pustila tebe u svoj život, nisam smjela dopustiti, trebala sam ostati sama uljuljana u svoj mir, čekati njega.
Počelo je... da li je završilo ili slijedi nastavak, ne znam, ne razmišljam, samo lovim dah i pokušavam razum uključiti, mr Savršeni najavljuje dolazak. To me čini nervoznom, sjetnom. Prošla noć je bila drugačija, a hoće li biti sljedećih, ne znam, instinkt kaže ne i zato sam odlučila se oprostiti od tebe zauvijek, na svoj način. Ti to nećeš ni znati, a zašto bi?
Izvukla sam se iz tvog naručja, gledam tvoje usnulo tijelo, dugo, vitko, spokojno ležiš na postelji popreko, prizor koji oduzima dah... sve je skladno, nježni prsti, snažne ruke, vretenasti mišići nogu, posebno tvoja njegovana stopala... snažni vrat, izdužena glava, neobrijan, izbrijane glave, muškarac koji drži do sebe, svoga izgleda, odišeš snagom, elegancijom, sigurnosti u sebe... pršti energija iz tebe... kao moj mr Savršeni ali plavo izdanje, nemaš njegov šarm i gracioznost, duhovnost, snen pogled pun ljubavi, meke usne. Sličan oblik tijela, čak imaš njegove kirurške prste, njegova nježna stopala, sličan stisak ruke. Sad mi je jasno zašto sam ti se prepustila, zašto te držim u naručju, kao njega nakon iscrpljujućih operacija, dolazio je slomljen... ne ljubim te u usta, okus mr Savršenoga stoji.
Na prstima hodam po sobi, i ne skidam pogled s tebe, ravnomjerno dišeš, opustio si se, titrajuća prigušena svjetlost ocrtava čvrste mišiće, tetovaže kojima si prekriven, zagledam svaku ponaosob.. nemirna sam, ne znam zašto.
Instinkt mi kaže da je kraj i vrijeme za rastanak.
Žena osjeti drugu ženu, žena osjeti i pomisao na drugu ženu, žena jednostavno nanjuši svaku tvoju misao na drugu ženu. Tvoj dolazak, ulazak u sobu, pokreti, sve je samo pojačavalo moje šesto čulo da sam u pravu. Bio si nesiguran, unio si nestrpljenje i nemir u mene.
Promijenila sam se za kratko vrijeme, tvoj pristup, ophođenje, pažnja su me prodrmali iz temelja, izbacio si me iz kolotečine, nametnuo si se da sam samo o tebi sve vrijeme razmišljala između kontaktiranja. A baš ništa kao alternativu i podršku ponudio nisi, čak ni neki kontinuitet viđanja. Nisam pitala, jer nikad ne pitam, zašto bih sada? Ja znam kome pripadam, to se promijeniti nikad neće.
Iz mračnog ugla sobe promatram jer sam svjesna da je kraj, tražim način kako da akumuliram snagu za dalje, pitam se a što je to dalje? Zašto ne zadržim muškarca svojih snova kraj sebe? Zašto sam ga s rezervom primila i laganim tušem počela hladiti da ode? Mr Savršeni stoji u meni, naša budućnost je zapečaćena na neko vrijeme, eto mi sad prilika imati savršenu kopiju. Hodam po sobi, misli vrludaju.
Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum
Opraštam se na neki poseban način, nikada tako nisam zamišljala kraj, lagano, mazno, polusneno, prilazim ti, liježem kraj tebe, dodirujem cijelim tijelom, potom opet ustajem, hodam, nemir u meni,... gasim plamen jer ne želim da ga oluja ugasi...
Dodirujem te tek vrhovima usana, polako spuštam vrele poljupce, ljubim i jagodicama dodirujem te posvuda...mazno, nježno, ne reagiraš, da li te san ulovio ili si i ti bio svjestan kraja... on je uvijek reagirao... ti si spokojan.
Zbogom ...tiho šapućem, u sebi ponavljam.. nije to sve vrijedno mojih neprekidnih misli, Nije baš išta vrijedno ijedne moje suze, niti uzdaha, zbogom na vrijeme dok se žar nije usijala. Zbogom dok se mogu kontrolirati, dok mogu sve sasjeći, dok mogu dihati, dok mogu živjeti, dok mogu malene rane vidati. Ožiljci me podsjećaju na moju ranjivost. Brazde godinama urezivane sam zaliječila, ne smijem si dozvoliti put koji sam prošla sa Mr. Savršenim.
Hodam i opraštam se, hodam i zavrtjelo mi se u glavi. Cijela soba je postala tijesna. Sjedam na stolicu nasuprot postelje i promatram kako spavaš, ravnomjerno dišeš... on me nikada nije ispuštao iz svojih ruku...
Tko si ti? Zar je moguće da si samo stranac. Potpuni stranac koji je probudio ženu u meni ... ženu koju sam potisnula, sakrila, izbrisala, zaboravila, ženu koja je uz njega, ženu koja svoje savršenstvo čeka. Pokušavam shvatiti što se dogodilo, što se događa, što će se dogoditi. Zašto ne reagiram na tvoje dodire više kao u početku? Osjetio si to, znam. Instinkt se uključio i odmakla sam se, naprosto te odgurnula od sebe, nisam htjela više tvoje ruke na sebi, nisu bile toliko tople i nježne kao ranije.
Rekoh sad si ti na redu za maženje, zadnji puta si me zadužio ... značajno sam se nasmiješila. Odmakla u drugi kraj postelje, počela sam te dodirivati nježnim pokretima, a zapravo gurala od sebe ... ustala sam i donijela kreme, rekoh ti okreni se, počinjemo s leđima, poslušno si se namjestio. Dlanovima prelazim preko čvrste kože mišića uz dodavanje kreme koja samo klizi, uzdišeš, meškoljiš se i namještaš, okrećem te i uzimam stopalo jedno pa drugo, naježio si se, nikad to nisi doživio, prelazim na listove, koljena, bedra, potom dlanove, nadlaktice, ruke do ramena, stavljaš glavu u krilo, prelazim na oči, čelo, lice, vrat, samo si uzdisao i govorio ne daj mi da zaspim... a ja sam te masirala i uspavala, namjerno.
Sve vrijeme sklopljenih očiju prolazila tvojim tijelom, toplina je isijavala iz mene jer sam se sjetila noći koje sam odavno u ropotarnicu skrila.
Liježem kraj tebe, mazim te duž cijelog tijela, opušten ležiš zaklopljenih očiju, da li te je čvrsti san savladao? Mirnija sam, opuštenija i iz druge perspektive sagledavam situaciju. Moram shvatiti na vrijeme sve, moram raspoznati sve varijante moguće ili više ne moguće komunikacije, susreta ... ponavljam sebi i odluka polako dolazi.
...Zbogom...
Prije loma, sloma, nadanja, želja, čekanja, očekivanja, uzdaha, boli, suza, rana... Mr. Savršeni blješće u podsvijesti, opet mojom glavom vrti, usmjerava me i mane pronalazim gledajući besprijekorno tijelo Apolona koji je izronio kraj mene i osvojio u hipu, sve se u trenutku dogodilo.
Zbogom, ponavljam, kao da domaću zadaću čitam, kao da se branim i važem, kao da se odupirem vibrama koje su dolazile i vikale: 'Reci zbogom, oprosti se već jedanput, pogledaj, progledaj...' vidim osmijeh Mr. Savršenoga i stajem u obranu sebe.
Bit ću svoja, sama, ne dozvoljavam ni jednu ranu više, ni jedan ugriz, ubod, rez. Ne osjećam tvoju toplinu, ne osjećam privrženost, nisam voljena, ne vidim iskru u tvojim očima, što ti sad hoćeš od mene? Nemam snage, posustajem, za dalje, kamo vodi ovaj put?... nikamo! Prebirem varijante, ima li ih uopće?
Možda povremeni susret upijanja energije, ali ne reagiram više, ne onako kako bi trebalo, kako smo počeli, ni blijeda sjena, neću sjene, neću te polovnog, neću te odbačenoga, istrošenoga, nemoćnog, slomljenog, neću više sate provoditi baveći se tvojim problemima koji se odražavaju na "njemu".
Zvvvrrrcc zvoni mobitel, tiho, ponoć odavno prošla, džep tvojih hlača lagano vibrira, gledam, ne pomičem se. Zastajem, ne, neću dirati, spavaš, ne reagiraš. Zvvvvrrrrccc nakon nekoliko minuta opet, zvoni li zvoni, vibrira...šutim ukopana. Pa tako svakih nekoliko minuta ... zbunjena, tupo sjedim i gledam ... ne, ne pada mi napamet tražiti telefon, kopati po tvojim hlačama, smijem se sebi, priznajem, počelo me sve sad zabavljati, a ti snivaš uljuljan, ušuškan masažom i kremama.
Zbogom, još odlučnija u svojoj odluci. I što sad? Da zgrabim taj telefon i bacim ti ga u glavu? Da pravim scene? Ne!
Nastavljam s opraštanjem, naginjem se i ljubim leđa, bedra, ramena, upijam opojni miris tvoje kože, oduzimam ti energiju, akumuliram svoju... lagano, nježno, gotovo ne dodirujući klizim po cijelom savršenom tijelu, svaki mišić sam dotakla, ugrijala ga, ventilator rashlađuje, pokrivam i grijem nas a potom ustajem, palim cigaretu i slušam zvuk mobitela u tvom đepu, ne prestaje zvoniti. Smirila sam se, odlučna u svojoj odluci, sjedam na stolicu i čekam.
Zbogom, grickam grožđe pa čokoladu koju si donio. Nakon sat vremena zvonjava je prestala. Nisi se pomaknuo, tako smireno si spavao, kao anđeo. Ustaješ mamuran, snen, smeten, oblačiš se tiho mi kažeš moram poći, podsjetio si me na njega kad bi ga zvali iz bolnice da dođe hitno na operaciju.
Rekoh ..zvonio ti mobitel skoro uru vremena, izvlačiš ga iz džepa hlača, gledaš. baterija se ispraznila, vidim tvoje olakšanje, nudim ti punjač al' ne, ti se, žuriš, spuštenog pogleda, neugoda, ne znaš što da mi kažeš, zagrlio si me i odlaziš pognute glave. Zatvaram vrata, vraćam se na krevet, sjedam na rub i pokušavam shvatiti što se dogodilo. Gdje smo se izgubili?
Liježem na postelju, sklapam oči i vidim osmijeh Mr. Savršenoga. Kao da i nisi bio, neobjašnjiva ravnodušnost u meni, otvaram, zračim sobu i udišem svježi zrak, poput utopljenika sam duboko udisala.
Što misliti, što reći?
Instinktivno uzimam mobitel i tipkam, šaljem ti poruku koja je više namijenjena osobi koja je uporno zvala uru vremena... 'Žao mi te bilo usnuloga buditi i tako opuštenog nakon masiranja i maženja, a iz mene se još cijede tvoji sokovi...' Znam što mi je činiti. Ništa! Odluku sam donijela još ranije, moje tijelo je istu potvrdilo.
Zbogom mom broju, mojoj boji, mirisu, stasu, tonu glasa, pred sobom sam imala osobu kakvu sam u mašti zamišljala, priželjkivala. Muškarca koji izgledom plijeni, posebnog držanja, nježnog, vitkog, toplog, jednostavnog, šarmantnog s dozom drskosti, samouvjerenog... blond kopiju Mr. Savršenoga.
Zaspala sam ni sama ne znam kako , probudila sam se odmorna, sati tromo prolaze, sve se lakše osjećam, trebalo je odluku donijeti, ustrajati, sve izdržati izgurati. Misli vrludaju, pokušavam sve definirati, sebi objasniti. Prijatelji su u takvim situacijama potrebni, ako su iskreni, spremni saslušati i podijeliti svoja iskustva, udijeliti savjet i dati smjer. Sve sad sagledavam, jasnije, bistrije, još samo da svoje misli usmjerim u pravom smjeru tako da ne ostavim prostora za bilo kakvu sumnju u svoju odluku.
Odluka je rastanak. Samo je jedan Mr. Savršeni koji godinama kola u mojim venama, ovo je bio mali izlet, avantura, bijeg, on je uskoro slobodan, a oduvijek moj, ja njegova ... zato. Brišem pismo koje sam ti počela pisati odmah nakon prvog našeg susreta, svakodnevno sam dodavala redove, uvidjela sam besmisao odmah..
Zbogom galebe... (kako drugačije da te zovem, kada letiš okolo neprekidno, znam, osjetim, vidim). Kad budeš čitao ove redove bit ćemo daleko jedno od drugoga. Svako u svom svijetu i obvezama. Želim da znaš kako te sada željno čekam. Koliko treperim i koji nemir u meni kola, naprosto gorim. Žudnja i strast obuzimaju i posljednju misao razuma. Pokrenuo si mi svijet svojim nježnim dodirima, probudio iz sna užarenim poljupcima ... tijela su tražila jedno drugo.
Još osjećam tvoj dah i prste.
Još mi pogled luta tvojim savršenim tijelom.
Osjećam toplinu i snagu zagrljaja.
Trebam te sad, odmah, još više no dan prije, kao i dan kad smo se odlučili spojiti, kada je razum bio zamagljen kemijom koja je snažno oprala sve druge emocije. Noć koju sam snivala godinama se dogodila Toliko nježnosti na jednom mjestu, strasti, uzavrele krvi...a opet sklad, mir, spokojstvo. Želim te...odmah...sad... uvijek... zauvijek.
Čudno si zvučim, to su riječi koje sam odavno potisnula i obećala sebi nakon uvjeravanja da ih neću nikad izgovoriti, samo je njemu salva oduvijek bila upućena. Promijenio si sve svojim samozatajnim držanjem, blagosti. Toliko topline imaš u sebi i pružio si mi nadu u sutra. U život u budućnost u ljubav. Ona postoji, ona je skrivena iza i duboko u nama. Najdraži moj ljubavniče, nezaboravnih noći koje tinjaju još uvijek. Postao si dio mene. Nek znaš da si mi radost, vjera...sve si postao, na kratko, znam. I dok se javljaš i misliš na mene ... živim. O nečem drugom ni pomisliti ne smijem. Duša moja si postao.
Kuda nas sve to vodi pokušavam dokučiti nadam se nekakvom tragu. Ovo što nas dvoje imamo ja ne znam opisati je nešto što me drži toliko blaženom opet nemirnom a opet smirenom. Da li su to koraci do zdrave ljubavi?
... ja sam osjetila kraj, ne želim ga, moje srce kaže ne, a razum da...
Rekao si mi kad sam imala febru: 'ljubim da prođe'. On je uvijek govorio jubim i šalje mi poljubac sada, gdje si ti?
