(ne)muči me LJUBAV

Objavljeno 24.11.2016.

Morala sam uvesti disciplinu i srediti sebe!

Kratka mi je ova nedjelja, proletjela je na brzinu, posebno jer sam i subotu išla raditi, došla kasno popodne, zapravo navečer. Od rana jutra sam na nogama, pišem jer me opet inspiracija prožima, opet si tu negdje i viriš iza svakog slova i riječi i rečenice. Gledam svoje zapise koje zovem dnevnik misli ... prije godinu dana.

Sada neke druge teme i na drugačiji način pišem, nema više tvojih okova, nema više tvoga osmjeha, nema više čekanja i očekivanja, čežnje, žudnje. Pomalo se osjećam isprazno i pitam se je li to dobro, je li dobro biti bez okusa, mirisa i boje? Je li dobro biti u radnoj rutini i ni malo ne pustiti mašti na volju, ni malo dozvoliti svom srcu da zatreperi, ni malo popustiti i diciplinirano biti vojnik svome tijelu. Rad i samo rad, spavanje, hrana, rad ... tako opstajem, tako sam uspjela održati sebe, bez tebe i tako će biti. Obrambeni mehanizam, alarm, instikt - sve se aktiviralo.

Poželim surfati kao nekada, posebno slušati glazbu i gledati filmove, online slikovito i slušno. Tišina i muk, nemam mogućnosti i tek povremeno si priuštim rasipanje mobilnih MB za kratku komunikaciju. Ostavljam poruku i očekujem kod slijedećeg javljanja zateći odgovor s nekoliko riječi i opisom o čemu razmišljaš i kako živiš i što se dobroga radi što ima novoga ... ali muk, još uvijek, neka ti bude.

Bez obzira na tišinu, odzvanja mi melodija i budi maštu koju sam zakopala, duboko i temeljito zalila suzama ... nebeske stepenice, stepenice do neba ...  u nebo. Pjesma s kojom sam lijegala i budila se. Pjesma nade da ću ih napokon pronaći i krenuti u visine nepregledne i tajanstvene. Nadzirem tvoj lik na vrhu njih i pitam se, vode li one do tebe, do topline za kojom čeznem, do senzualnosti, čulnosti. Energije bez koje živjeti ne mogu, vode li do strasti i zagrljaja od kojih ne želim otići već ih dijeliti i ne puštati. Vode li do nježnosti i spokojstva koje dugo čekam, vode li do iskrenosti i pažnje, topline, do mira kojega trebam, jer ovaj nemir u labirintu u koji si me gurnuo je neizdrživ, bol do bola, rana do ran - ne zacjeljuje. Neprekidno mi pitanja se nameću i sve ih je više novih i odzvanjaju u glavi svakodnevno, a vrijeme ide, tebe nema, neće ni biti za mene, vrijeme ide i zaboravljaš na jednu stvar, a to je da li će mene biti za tebe kada se pojaviš!

Preduboke smo brazde jedno drugome ostavili u srcima i duši, bili smo jedno, stapali se u cjelinu i simbiozu koja je obima energiju donosila i neprocjenjivu vibru prepunu strasti, opčinjeni jedno drugom smo se i plašili budućnosti jer ju vidjeli nismo, samo sanjarenje i mašta i zabava, krinka vječna koja je pala, ogoljeni i sa svojim osjećajima se nismo jednako nositi znali.

Pročitajte još priča od blogerica Lily Laum


Povukao si se u dobro uhodane svoje puteve i tek povremeno se javljao i rane mi produbljivao, razarao me i uništavao ono malo života i nade koju sam imala. Beživotna i beskrvna, bez osmijeha, bez daha, bez osjećaja postojanja sam ostala sama dođeš, prošećeš i opet nestaneš kao duh jer si zapravo duh oduvijek samo se moram sa tim pomiriti i shvatiti ne izlaziš iz moga bića, prisutan si kamo god se okrenem. Svaki rukav majice, svaka falta na suknji, sve odiše tobom, oblačim isključivo što voliš, kao da me gledaš i promatraš onim svojim očima koje se sužavaju i šire i njima odaješ emocije ili si samo vješt glumac, ne znam, više ništa nisam sigurna, a najmanje u sebe.

Na izmaku snaga i krvavih rana i ožiljaka nastalih tvojim postupcima, odlučujem se za radikalne korake i rezove, uvodim čeličnu disciplinu i brišem svaku pomisao, trag, sve što miriši na tebe, pronalazim teški fizički i dislocirani posao kako bih se iscrpila i zatomila i najmanju primisao na tebe, jer morala sam očistiti dušu i tijelo, morala sam napraviti generalno čišćenje sebe

Posljednjim atomima snage organiziram si put i odlazim. Odlazim iz svoje kuće, napuštam udoban krevet i sigurnost, napuštam rutinu čiji si bio dio i priključujem se ženama na teškom fizičkom poslu koje o meni ništa ne znaju, ne govorim i samo radim i radim i spavam, zapravo zaspim čim legnem.

Dani, tjedni, mjeseci su prošli, samopouzdanje sam si vratila, snagu, energiju, volju, izgrađujem još i povremeno mi dođeš u misli i nikako te izbaciti ne mogu. Zanima me jedna malena sitnica, da li se to sve i tebi događa?

Povremeno uletim u košmar, kao da sam pretplatnik. Nikako da shvatim da korisna životna informacija nije 'I can't live and love without you' već isključivo 'Time heals all'.

... možda mi još malo vremena treba ...

Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.

Lily Laum






Povezani sadržaj



Komentiraj



(ne)muči me LJUBAV blog je u kojem ćete moći pronaći apsolutno svaku varijaciju na temu ljubavi - sretne, nesretne, prve, ozbiljne, prave, prolazne... Naše blogerice otvorile su dušu i pišu o svojim (ne)sretnim ljubavima.