Priznajem samoj sebi da sam se bolesno zaljubila, a ti si odavno shvatio da sam tvoja sva, zato te i nema, kao u snu, vrijeme ne prolazi, razum ne govori za nas, želim s tobom sve, želim ja pronaći novi put, samo naš, želim biti dio tebe, daleko od svih, sami sebi smo dovoljni, nađimo novi svijet, samo naš, ti si taj, samo s tobom želim živjeti ja”…
Odzvanja... ne izlazi iz uha, pjevušim ju sjetno i razmišljam kako ju sada potpuno drugačije doživljavam, u odnosu na naš početak, potom na dane svježih rana, za vrijeme liječenja i sada.... Rane si stvarao svakim tvojim ugrizom i ubodom, tvoje riječi su poput kirurškog noža ostavile krvave tragove po cijelom tijelu, ti si se pojavljivao, nestajao, prigovarao, tražio, gubio se, zahtijevao, poput epidemije.
Uspoređujem sve te dane i sada, sjetim se neprospavanih noći uz potoke suza koji su se kao rijeka slijevali niz obraze, prisjetim se svoga bijega i izbjegavanja ulica i ljudi, gorčina I sjeta na samoću 4 zida koje sam odabrala kao utočište za izliječenje duše, za pronalazak sebe, izbacivanje sveg jada i jeda, spoznati svoje granice i upoznati se….tko sam, gdje sam, što se događa….. sekunde, sati, dani su prolazili, zidovi tjeskobni, tijesni, bez zraka, sve me je stiskalo, pritiskalo, a ti? Javljao si se povremeno, onako ovlaš, da znam da postojiš, a tek zacijeljene rane si produbljavao, bio si žedan krvi, moje patnje, moga bola…igrao si se neprekidno…i postadoh tvoja igračka, nisam disala, nisam postojala, nisam raspoznavala dane, boje, okuse, mirise….ponor, tama, tmica, kmica….
Korak do ponora...nisam se predavala, prepuštala, dopuštala, okrenula sam se sebi i samoizliječenju, okrenula sam nove stranice svoga života, nove smjernice, nove osobe, nova mjesta, nove hobije, nova kretanja.... Ništa me nije na tebe smjelo podsjećati, maknula sam se, izmakla, pobjegla...
I sada, sa sjetom, pjevušim, svjesna svega, lošega i bolnoga, ona je tu ... čežnja....., iznenađena sam njenom žestinom, sve je češća, prizivam te mislima, šaljem vibre….osjetiš li? Jer ja osjetim tvoje, vrlo snažno mi dolaze.
Spoznala sam na teži način, da ljubav svako na svoj način doživi i svako ima svoju definiciju, bit je samo jedna, a to je da li je jednosmjerna ili dvosmjerna, s tim da ljubav dođe u fazu kada jako boli, boli do te mjere da cijeli organizam oslabi i razboliš se, za opstanak je potrebno jako dugo izlječenje, jedini lijek je vrijeme. Time Heals, je dijagnoza, a terapija?
Sama sam svojim izborom, još uvijek, ne dozvoljavam manipulaciju, u meni si, čučiš negdje sakriven i ne izlaziš iz mene, prilaze mi mnogi, blijede sjene, instiktivno svagdje tražim tvoje oči, osmijeh, šarm, šalu, duhovnost, moje misli i moje biće nije lako i jednostavno pridobiti, to mora biti velika karizma, povjerenje i iskrenost, nisam naišla na razumijevanje, povučem se u svoju ljušturu, svoju sigurnost u puževu kućicu, ne izlazim, nema susreta, preispitujem sebe svako malo, gotovo neprekidno i pokušavam pronaći put koji vodi ka miru, slozi, ljubavi, pažnji, toplini, zagrljaju ... možda i k tebi.
I sad, iako prepuna ožiljaka sam postojana, čvrsta, nesalomljiva, nedodirljiva, unatoč predubokih rana koje si stvorio. Zaliječena jesam, ali ne i sobom zadovoljna, jer znam da ću popustiti…. Biti tvoja igračka, da li je to najgore što mi se dogodilo? Svaka rana i ožiljak otvore neke nove vidike i shvaćanja. Smatrala sam da razmjenjujući misli, upoznajmo se i krećemo putu unutarnje ljepote, jedno prema drugome, tvoja me zaslijepila, nisam razmišljala a ni pomislila da može biti razlaza I stvoriti se toliki jaz, pitanje je da li je premostiv.
Bio si i ostao duša moje duše, bio si mi sve, obožavala sam tvoje korake, mrštenje i mahanje, osmijeh kojim si me obarao, dobro si znao kako postići što poželiš, znao si me navoditi na ispunjenje svih tvojih želja, znao si sa mnom, ali ne i ja s tobom.
Što mi je ostalo? Imam li išta? Sjećanja, bolna, strastvena, leptirići i vibre oko mene… mogu reći i ništa, a opet puno, mogu reći i previše produhovljenoga, previše načina neke nove komunikacije kojom smo postigli nirvanu, smiraj, mir, previše načina kojima smo nesebično jedno drugom energiju davali, hranili smo se međusobno, kao davljenici koji su jedno drugome davali svoju slamku spasa.
Gledam na sve sa odmakom, pronalazim i vidim samo ljepotu našega druženja koje je stalo, prestalo, nestalo. Pitam se gdje smo se to izgubili i kada i zašto? Dugo i bolno nedostaješ, povremeni pritisak bez daha, bez zraka, moja čekanja na tvoja javljanja su prelazila u fizičku bol, bila sam igračka ili nisam, bila sam manipulirana ili nisam….da li je to sad važno kada te nema, ili ima.
Potrebno je zakoračiti prema tebi, upravo jesam … jer… nedostaješ mi previše, vrijeme ne liječi sve...
