Kako život funkcionira

Objavljeno 31.07.2017.

Život se sastoji od rješavanja problema!

Javljam se, evo me... Toliko sam očvrsla, a istovremeno oslabila. Shvatit ćeš kad pročitaš. Kad mi je nemoguća situacija, uvijek ti hrlim, a zapravo, priznajem, tada i najbolje funkcioniram, ma nije važno što je cijela zavrzlama, napetosti, sljedovi, procedure ... to je moje polje u kojem se snalazim, samo trebam 'zagristi' ili se naći i biti gurnuta.

Ipak sad trebam pomoć, zato se i javljam, jer kad opišem što me sve snašlo, proradit će tvoji prijateljski klikeri i neću ja sad uzalud ti roman ispisati, zar ne? Imaj strpljenja i čitaj, jer birokracija, administracija, u koju sam tek malo zagazila, pitanje je što me još sve čeka? Nema kraja kad si u tim vodama, zato te molim pomoć.

Sada, valjda bi i beton pukao da padnem.

Pišem ti baš sad, prije nego krenem u daljnje nedjeljne obveze i aktivnosti, točno u pauzi između ručnog pranja veša, pa sve do kuhanja za nešto pojesti, ako to što radim mogu prozvati više kuhanjem...

... pa sve dok ne krenem mailati po pitanju novoga ino posla ( UK i Azija prednost, ali ne sve zemlje, SAD i Kanada nedostižne poslastice), čistim mailbox jer primam pedesetak mailova newslettera svakodnevno. Pretplatila sam se za razne poslove, od struke, do dadiljanja i njege, neke hoću a većinu neću. Uvijek prvo brišem koje neću (prodaje i ponude, potom apliciram na poslove), čim negdje nešto mailaš, dobiješ sijaset raznih prodajnih ponuda. I to užasno sve premori, oči titraju. Tako i treniram još uvijek jezik, inače, zaboravila bih. Pa rekoh sebi, moram odmoriti noge i ruke, glavu razbistriti i najbolje je da opišem slijed događaja i prisjetim se , zato sam odlučila malo detaljnije opisati moju zavrzlamu, ujedno molim poneki savjet, ako ti se 'omakne', svaki je dobro došao.

Danima sam i prije toga što mi se sve dogodilo, što ću ti ispričati, nervozna sam na više polja. Naime ugovor o radu mi je na određeno vrijeme, do kraja projekta. U međuvremenu je investitor produžio rok izvođenja. Moram ti skromno prenijeti izjavu radne kolegice koju je izrekla za moje zasluge gazdi kad nas je obišao. 

Sada ništa ne znam, hoću li biti raspoređena na druge poslove, jer je sve vezano sa seljenjem u neki drugi grad ili će mi zahvaliti do jeseni da ne trebaju, u sezoni sve staje isto tako i gradilišta, ne smije se raditi u turističkim zonama... baš ništa ne znam.

Kod mene stresova koliko ne možeš ni zamisliti, od stanovanja u smislu doći i otići od lokacije, a o biti unutra je posebna priča. Jednostavno sam umorna jer nije lako od 7 do 18 i duže biti u vrelom kontejneru na vrhu brda gdje se samo prašina diže, neprekidno, rijetko prestaje, ili vjetar a kamioni i sva vozila ju stalno dižu.

Disati se ponekad ne može, vrela prašina. I tako već mjesecima, iscrpila sam se. Jedan jedini kemijski toalet na stotinjak ljudi, bez pitke vode. S tim da kad dođem u iznajmljenu sobu, koju plaćam 1.500 kn mjesečno, nemam ni ventilatora. Kupiti neću, dovoljno je što sam zimus kupovala grijalicu i platila dodatno struje.

Čim stignem, samo se brzinski poskidam, lice i ruke od prašine isplahnem, potom sjednem u mrak, spustim žaluzine i često zaspim sjedeći ili se naslonim da nešto napišem i zaspim ili telefoniram što baš moram, ne idu mi ni riječi od iscrpljenosti.

Tako do kraja tv dnevnika, to je znak da uletim na tuširanje, do tada mi se temperatura tijela stabilizirala. Pola sata do sat odmora, pa idem na brzinu nešto napraviti za jesti, ne smije trajati dulje od petnaestak minuta jer sve drugo je prekomjerna potrošnja plina.

Sjednem, jedem i gledamo seriju u dnevnom boravku u sklopu je dio kuhinjskih elemenata.

Nemam ni TV ni grijalicu ni ventilator. Točka! Ništa me ne pitaj jer je sve samo sol na ranu. Ali me grizu komarci, bube i leptiri koji lete, nema mreža niti ikakve zaštite, sjedim na propuhu (uši su upaljene, oba uha, doktor rekao neki dan na pregledu).

U pauzama serije operem suđe, ne samo moje već sve što zateknem, uglavnom nema previše, malo komentiram događanja ili odjeću ili prostor isključivo serije, ali dok sjedim i gledam tv serije, vrlo često doslovce zaspim za stolom sjedeći na vrtnoj stolici, drugih stolica nema.

Zato idem oko 22,30 na spavanje, jer ustajem u 5,30. Odmah kuham kavu za popiti dok se oblačim i za termosicu, pravim sendviče. Kupila sam malenu torbu frižider, manji ruksak, sve stane.

Tiho, na prstima po stanu hodam, obučem se i preko terasa dio idem stepenicama (pedesetak kom) do ulice, veći parking, pa stotinjak metara uzbrdice od 70% i onda tristotinjak nizbrdice oko 45% a nazad je sve obrnuto, kad crknuta se vraćam s posla, ovaj put - hodanje mi je "šlag na tortu". Budem samljevena totalno.

Po mene dolaze na glavnijoj donjoj cesti, sve ostalo su uske jednosmjerne labirintske strme ulice. Vozimo se do gradilišta dvadesetak i više minuta, ovisi o prometu. Tako to cijeli tjedan, svaki dan isto, odnosno jednako, osim vikenda kad pokušavam nešto sebi ugoditi. Prijevoz u zadnje vrijeme je kamiončić koji je toliko prljav da u njemu jedva dišem.

Danima tako, prošli tjedan mi nije bilo dobro i ranije su me dovezli, zaspala sam oko 17,30 pa sve do jutra. Otvorim oko, vrti mi se u glavi, bila sam loše i čim sam osjetila stabilnost za hodanje sam pohodila hitnu, gdje sam dobila litru infuzije za oporavak.

Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum


Čak se i gazdarica uplašila pa mi je tlak mjerila, približili su se gornji i donji. Odmirovala sam i pješice, pa busom do hitne. Tamo su me izbušili i napravili ikebanu, 8 puta je njih četvero bockalo da mi prištekaju infuziju, svako 2 puta a između njih i doktorica. Kaže da premalo pijem tekućine i zato je došlo do suženja, obećala sam piti oko 3 litre tekućine dnevno. Eto, sada stalno pijem i imam nekoliko raznih sirupa jer mi baš ne ide čista voda. A manje sam pila jer mi se gadi ići u kemijski toalet.

Sve ima svoju cijenu, a svako zašto neko zato.

Ali, znaš ti mene. Nikad se ne žalim. Čekaš nastavak? Ma sve to što sam navela je uvertira za sljedeće nemoguće situacije.

Pa, tako jedan dan dolazim s posla, dan nakon hitne i infuzije, dočekala me gazdarica i kaže mi da je stigla kuverta što sam najavila da će dijete poslati, ali da u njoj nema pečata ovlaštenog inženjera građevine koji je poslan. Nadovezuje se, kao bila je kuverta malo otvorena, pa je ona do kraja otvorila jer sam joj rekla što čekam.

Jednostavno ne vjerujem, probio me dodatni znoj, hladni. Smrzla sam se u trenu. Od muke. Kuverta je tu, uputnica za kontrolni pregled također, sve zgužvano a pečata nema! Što sad?

Izustila sam da ću morati zvati policiju, to je neminovno, ali i da ću vidjeti što je sve procedura kad pitam Komoru.
Hvatam mobitel i zovem svoje "pametno" dijete koje nije poslalo preporučenu pošiljku, ljuta kao ris, ali zabrinuta da ne bude kriv.

Sad, što je tu je, ne vrijedi histerizirati i trošiti energiju, idem rješavati problem. Gdje početi?

Prvo zovem poštu odakle je slao da saznam koliko dugo imaju snimke nadzornih kamera, gdje se mora vidjeti da mu je poštarica za šalterom i ljepila sve, da s njega ikakvu krivicu maknem. Potom zovem prijatelja koji pozna pola ako ne i cijeli grad, odmah mi je dao broj mobitela i kontakt šefovice pismonoša. Žena ljubazno kaže da je naputak da poštari ne smiju isporučiti oštećenu poštu već se primatelj poziva u ured da preuzme, uz zapisnik. Sutradan me obavještava nakon razgovora s poštarom uručiteljom da se on sjeća jer je bilo zadebljanje koje nije prošlo kroz otvor i ostalo malo viriti iz sandučića. Ne zna što je bilo al maleno i tvrdo.

Sva mokra od preznojavanja izlazim na ulicu, nosim kuvertu i provjeravam veličinu i prolaznost kroz otvor sandučića, gledam okolo po uglovima da li je slučajno negdje pečat ispao ili je bačen ... nema ... još mi gazdarica kaže da je i ona gledala (?) jedva sam dočekala jutro.

Prvo pošta, pa Komora, razgovori od koje me želudac zabolio što sve moram napraviti i što traže. Onda zovem narodne novine, popisujem proceduru. I proučavam zakon o pečatima da saznam što zapravo trebam napisati u dopisu i kako sročiti objavu koja će kao oglas biti objavljena. Nema obrasca na netu da ga skinem, nema šprance. Hvatam telefon, zovem opet, Komora, pa NN...

Nusput obavljam tekuće poslove i misli mi samo skaču s teme na temu, sve do 19 h na gradilištu, nisam mogla jednostavno i na policiju otići, već sam lelujala, slabost od svega. Zato za sutradan najavljujem kolegama da bih ranije otišla i obavila prijavu u policiji.

Kod mene nema ništa jednostavno i po planu, jer, zakrčene su ulice i magistrala, kolaps, taxisti okupirali sve, galama, trube se čuju, hitna prolazi svako malo, sirena svih zvukova i tonova.

Čekamo smirenje prometa.

Kolega me odvozi oko 17,30 do postaje. Vani novinari i još ljudi, a sam ulazni hol pretrpan Kinezima, još nekim taksistima, Australkama koje s plaže idu i napadnute su... gledam koga što da pitam jer tako mogu satima stajati. Sasvim blago i pristojno zamolim šefa smjene kad je prolazio, pitam ga što mi je činiti, a on kaže neka dođem ujutro jer je kao što vidim sve zakrčeno, a nisam zakasnila jer krađa je krađa.

I tako, po vrelom suncu krećem prema mjestu stanovanja, drugi dio grada, pogledavam slikan raspored vožnje buseva, svejedno moram uzbrdo petstotinjak metara do autobusne stanice, poslije je nizbrdo cca 3 km do Pila, a onda moja klasika, he he he 286 stepenica do ranije opisanih uzbrdo nizbrdo postotaka.

Autobusna stanica prepuna grupa turista... a još se rijeke slijevaju, svi se voze tko god može javnim prijevozom, zajedno sa svojim torbama, koferima, instrumentima... gaze i guraju se, a kad upadneš u usko grlo ulaženja u bus, gdje je isključivo jedan po jedan prolaz, nema dihanja. 

Naravno, odustanem. Imam vremena, ponijela sam šešir, pokrivalo i rekoh sebi, jupiiii sad je 3 km nizbrdice, iiiiidem, a poslije ću vidjeti, da, ali pješačka staza, ako se tako može nazvati u dijelovima gdje je čisti rigol skupljanja kiše, je uska i za jednoga šetača, a ne još i dvosmjerna a sve nešto grupe idu ili parovi.

Zamisli, uglavnom muški koji se drže i za ruke ... da ... pa sam malo po cesti a malo po pločniku hodila... sretna kao mala beba jer je nizbrdica a sunce u leđa peče, ali ja imam šešir i bocu vode.

Tko će sa mnom ... eto mene na Pilama, mravinjak, kolone ljudi, grupa, vozila, motocikli se provlače. Buseva redovnih plus buseva jednokratnih koji samo taksiraju kruzeraše, kako se kaže 'mali milijun'.

Mislim da mi je boca ispala da ne bi pala na tlo, nema mjesta, a nema ni hladovine, pokoja klupa, naravno sve je zauzeto i ravno odoh do fontane koja ima pitku hladnu vodu, hurrrra za mene, ne moram kupovati išta, sve imam. Međutim, čekam red, i he he he, dobro da nije bilo ijedne deve ili kamile jer bi ih postidila sigurno, kad sam uspjela napuniti bocu i navaliti. 

Odmičem se, jer sam samo dosipavala, pila. Ulovim mjesto, sjedam na betonsku klupu kraj grupe Kineza i osjećam se kao div, mogu reći i Guliver, oni čekaju ostale iz grupe da idu dalje, ono što je zanimljivo je da svi Azijati nose dugačko i prekriven svaki djelić kože osim lica al imaju kape i šešire, marame. Sićušni, maleni, samo se smješkaju i klanjaju jedno drugom blago naklonom glave.

Aha, čak pronalazim hlada od transparenta za kajake, prodaju karte. S prozora svoje sobe vidim grupe i negdje po 200 kajaka ima povremeno, kad su svi vani pa baš uz zidine.

Mobitel nešto klik klik...pojavio se znak WiFI i još je free 20 min, oho, da je i tu nešto besplatno? Ne mogu vjerovati. Naravno da sam onda malo odsurfala po stranici čiji sam osnivač, pa lagano krenula u svoje 1.500 kn mjesečno plaćeno mjesto.

(Moram to naglašavati jer sam saznala da su ležaji do 1200 kn ili 1300 kn s režijama; nažalost kasnije sam se sve to interesirala, a kad sam saznala da je van sezone i to još niže, postajem nervozna i ljuta na sebe, da bih najradije si čupala dlaku po dlaku kose s glave. Što je tu je, a tražila jesam, međutim, svi do 4 ili 5 tog mjeseca iznajmljuju a onda sezona donosi pojedincima i po 500 eura dnevno).

Ipak sam stigla, uzbrdo, skalini, uzbrdo, skalini, skalini, terasa...

Složila se doslovce na pod, kad sam se poskidala, gdje ima nekog strujanja zraka. Ne znam koliko sam ležala, al mobitel je zvonio i morala sam zvati, surfati, procedure mi još nisu bile jasne. Noć s grčevima u listovima.

Ipak sam se naspavala i hrabro ujutro otišla na policiju prijaviti gubitak pečata, svjesna da me mogu znatno novčano kazniti jer nisam prijavljenog boravišta, treba izvući van gazdaricu i obaviti prijavu, malo me ima a malo nema, svjesna da mi treba samo potvrda o prijavi nestanka pečata za Komoru i NN uz objavu koju moram platiti, razmišljam dok hodam, što reći, na koji način...bitan je redoslijed, logika, činjenice. Živjele žene, primila me inspektorica, ona pita, ja odgovaram, dajem iskaznicu komore.

Gleda u monitor i jednog trena kaže: 'pa vi ste progonjeni, vas traži vaša policija', gledam u nju i kažem da ne razumijem, a ona kaže, da me traži prometna policija, na to rekoh, vjerojatno zbog moga auta. Nadovezujem se: 'ali moja djeca imaju punomoći da mogu sve, voziti, dizati poštu, po svim mojim računima i nekretninama, dala sam sve ovlasti, ovo me sad zbunjuje, nije mi jasno u čemu je problem'.

Odgovor je: 'Ovdje je naznačeno da je osobno uručenje i da ste na ulici i kojim slučajem, da vas se zaustavilo po bilo kojem pitanju, priveli bi vas u postaju, bez objašnjenja'.

Pa ne mogu vjerovati!!! Kad je kraj mojim mukama?
Pita me: 'Da li hoćete primiti poštu?'
Rekoh: 'Pa naravno da hoću', vraća se i donosi mi što je faksirano, potpisujem primitak. Čitam i to razrogačenih očiju, u roku 3 dana pola iznosa, a nakon toga cijeli od 700 kn u roku 15 dana i dostaviti ime, adresu, OIB vozača da ga se tereti s prekršajnom kaznom do 5.000 kn. Baš to sam potpisala da sam primila na znanje.

Muka mi je. Pokloniš djetetu auto, a kazne samo stižu, a i ovrhom mi samo lijepo uzmu koliko hoće, pa više sam luda od svega. Već smo se objašnjavali, pa mi pošalje što je platio jer zagube nekad za pakiranje kazne. Sad slikam i šaljem svom "vozaču" obavijest i uplatnicu, bez teksta, samo upitnici.

Za desetak minuta zvvvvvvvvvvvrc.....mama, to je ono o čemu smo razgovarali, pauk podigao auto, plaćeno je jer ga ne bi mogli podići iz žice kamo je bio odvezen, a nikako nije stizala uplatnica za ostalo. Riješit ću, ne brini. U roku. 
Rekoh, ok, čujemo se, još sam u postaji, zbog pečata, dobro, mama ne brini.

Inspektorici kažem da sam svoju djecu odgojila tako da mi s povjerenjem mogu baš sve kazati i da je bolje znati sve odmah, nego kad je kasno ili još gore prekasno, da je to bio dug proces, stjecanje takvog povjerenja jer sam godinama po terenu, a nažalost i kad su bili u vrlo osjetljivom periodu odrastanja.

Gleda u monitor, surfa ona i pita, bili ste prijavljeni u Gospiću, Ogulinu, Otočcu, Dubrovniku, Čibači, Mlinima, Cavtatu... posao vas je nosio?

Rekoh, da i nadovezujem se: Ni malo lako, plaćala sam kuharice, spremačice, instrukcije školske, a nikad dovoljno i nikad previše mojima nije bilo, razmazila sam ih sve. Muž posebno je uživao, penzija njegova mu je bila osobni džeparac. Unatoč svemu, uvijek, baš uvijek bih stala iza svoje djece i nisam dozvolila da im se išta dogodi. Bilo je teških dana, bili su ljuti na mene, jer nisam s njima. Dok sada, razumiju sve što sam prolazila i koliko truda i rada i trke sam imala. Pa i sada, kad sam u invalidskoj mirovini, radim jer je premalena a i kredit sam podigla kako bi moja djeca imala vlastiti obrt ili firmu jer žele ostati u svom gradu.

Ne znam ikoga da je to napravio, čak sam se iza smrti supruga odrekla obiteljske mirovine u korist mlađeg djeteta da se nastavi redovno školovati i da ima džeparac. Trenutno me podignuti kredit tjera na još 2 god rada i zarađivanja, jer tko će to sve vratiti? Potom rekoh, da trebam potvrdu o prijavi kaznenog djela jer moram dostaviti Komori i Narodnim Novinama, da imam još poprilično korespondencije i papirologije.

Na pitanje hoću li pokretati postupak protiv nepoznatog počinitelja. Odgovorila sam - ma ne. Objasnila sam da mi samo još sad i to fali, ne trebam se maltretirati dodatno, nemam namjeru, osim, pa zastanem, :" ako tko počne koristiti pečat na projekte koji nisu u skladu stabilnosti objekta, pa se nešto sruši ili ovjeri da je nešto izgrađeno sukladno zakonu i propisima, a nije, nema mi druge nego pokretati postupak".

Pozdravile smo se, vrlo ljubazna žena.  Bitno je da sam izašla van s potvrdom u ruci, 20 kn taksenih maraka. Nisam mogla vjerovati da sam obavila i taj dio. Imam dokument kao prilog uz sve ostale što trebam poslati.

A ovaj puta sam se odlučila nešto za sebe napraviti, otići frizeru. Zvrcnem frizerku kod koje idem od kako sam dislocirana, a žena me pozove kući, subota je, pa sam obavila sve što sam trebala. Ugostila me, popila sam kavu, pila soka, pojela sladoled nakon grickanja tikvica, sira, salame i paradajza. Dok sam hodila prema njoj, nazvala djecu i ispričala sve što sam trebala.

Privela sam opis mojih životnih događanja, sad te lijepo pozdravljam. Dok se moj veš suši, ručno opran, bar nema psećih dlaka. Nije centrifugirano, objesim tako da nema peglanja, vjerojatno bih i tu struju od peglanja morala platiti posebno. Onako, nad kadom, operem cjelotjednu nošenu odjeću. Nakupi se to baš za jednu mašinu, ali što ću.

Ne zaboravi, molim savjet, ako si imala živaca to sve što sam napisala pročitati. Vidiš da meni nikad, ali baš nikad nije dosadno. Plan mi je da nakon što skuham, jedem, operem suđe, pokupim veš možda krenem i na kupanje. Još moram internet bankarstvom koješta poplaćati, skinuti PDF potvrde i sve to slati kome što treba, uz priloge, dopise i objašnjenja. Do tad već neću imati živaca za napisati ovo pismo, pa sam se odlučila opisati redom kako mi je bilo, a poprilično toga sam izostavila, ovako je predugo.

Vedrija strana mi je uvijek prisutna, jer ipak more gledam s vrha brda kad stanujem i kad radim i kad se vozim do i s posla. Baš rijetko odem na kupanje, možda ću danas kad i ako padne vrućina.

Vjeruj mi da rado bih promijenila sve.

Znam, život mi je kompliciran, ispadam žrtva, splet okolnosti je takav. Još k svemu tome sam još u glib zaglavila s kreditom. Moram najmanje dvije godine raditi, tko će to sve otplatiti. Brdo novca. Gledam, ipak je koma do kome, dođe mi da otplivam i ne vratim se u ovaj i ovakav život nazad.

Baš uvijek me nešto 'pronađe'. Kad će to stati?, pitam se.  Vjerojatno ću do zadnje sekunde raditi i samo u sat dva nestati, a to je najbolje. Baš zato i gledam destinacije, isključivo avionske za neki novi posao, jer bih prolupala da sam na licu mjesta za sve tekuće što i ne znam što sve bude, djeca rješavaju puno toga sama. A nije mi namjera im se dodvoravati, pomalo sam im nabacila obveze, ne sve odmah. Bilo je i kriza. Moje pitanje u zadnje vrijeme bude, što će biti s tobom kad me ne bude? Odmah promjena ploče. Važno je da shvaćaju pomalo, jer im prebacujem dio po dio odgovornosti. Tako sad moj 'vozač' mora platiti kaznu za auto jer nemam namjeru i to sad se gnjaviti, ali moram pratiti jer će mi ovrhom sjesti uz još i prekršajnu prijavu, koja je oko 5000 kn.

Ma, dotjerat ću ih u red kad tad, jer moram. Samo sebi ne znam hoću li imati prilike ugoditi. Svakodnevno dnevnik misli za sebe vodim, s događanjima koja su važna i da ne zaboravim što ne smijem a i da se podsjetim. Ispadne da sam ovisna o svinjarijama koje se samo nižu. Ma nisam, možda detaljno opišem pa se čini da je grozno.

Međutim, u dobrom sam gradu i zarađujem, to je vanjska slika. Pa neću je sada kvariti. Još je mlađi dio moga svemira rekao susjedi da sam u Dubaiju s poslom, kad se čudila i pitala gdje sam, jer je naučila da s metlom krstarim po dvorištu. A novac je stigao jer je vidno potrošen. Pa zašto da bacam sjenu na tako lijepu sliku?

Sve znam! Zato ti odmah odgovaram. Ne! Ni slučajno! Sama sam do daljega! Nisam te sreće. Misliš da mi samo fali netko koga bih opet šlepala kroz život? Vukla na leđima? Ma ne! Mrmljaš nešto, znam, kažem ti opet: Ne! 

Siguro NE jer nema teorije! Pronaći ću način i isplivati, baš kao uvijek, a pišem jer sam obećala se javiti s detaljima. Čujemo se, tipkamo se, budi dobro i za mene.

Još priča potražite na stranici zrelazena i blogu lovewithspirt.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentiraj



Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u sve dobre, ali i one loše sitnice koje nam život može prirediti. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.

Popularno na blogu