Kad god donosimo neke važne odluke u životu uvijek razmišljamo kako će to utjecti na naše bližnje, hoćemo li ih povrijediti? Dugo vremena sam osjećala krivnju, osjećala sam dužnost da se opravdavam, da objašnjavam svoje odluke, gubila sam se, vrtila sam se u krug.
Ipak na neki način sam osjećala dužnost ispuniti njihova očekivanja, kao da imam neku obavezu prema njima, osjećala sam da ću nekoga izdati i razočarati budem li mislila samo na sebe. Što je zapravo i tragična istina na neki način, ali što je sa mnom. Ja sam predugo vremena imala najgori mogući osjećaj krivnje, a to je onaj prema sebi samoj, osjećaj kad znaš što želiš, a ne pokušavaš napraviti ništa da bi sebe ispunio i usrećio. Moja očekivanja, moji snovi i želje su predugo stajali zarobljeni, kao da su nešto skrivili, a nisu.
No, uostalom, želi li itko od nas da dočeka četrdesete naboran i umoran od posla kojeg nikad nije volio, od posla u kojem nikad nije uživao, ali nema veze, nismo bitni mi nego „oni“, oni koji od nas cijeli život nešto očekuju, nešto (ne)sebično traže. Cjeli život živimo po pravilima koje nam drugi određuju, ali čemu ovaj život ako ga živis kako ti kažu, sa nametnutim ustavima i društvenim normama, našminkaj se, uredno se obuci (kao svi ostali), završi fakultet koji je najbolji za tebe („njih“), postani fikus, ali zadovolji „njih“. Počevši od naših roditelja koji nam to ponekad i nesvjesno čine, misle da svoje greške mogu ispravljati na nama, ali ne mogu, ne isplati se, svi smo rođeni da ponekad i pogriješimo, uostalom da nikad ne griješimo kako bi uopće znali da činimo nešto ispravno.
Pročitaj još tekstova od blogerice Anamarija Benja
U tome i je bit, svatko je rođen sa prilikom da proživi ovaj život, nekad sa uspjehom, nekad i sa porazom, ali kroz sve situacije hrabro sa svojim ja, sa svojim ponosom i uzdignute glave. Istina je da pametan čovjek koristi mozak, ali samo mudar čovjek slijedi svoje srce, sebe.
Kad već ne biramo ovaj život, možemo barem izabrati kako ćemo ga proživjeti. Zašto provesti život zavideći drugima što su uspjeli, što su sretni, zašto provesti život maštajući da si netko drugi kad sve to možeš biti ti. Svaka individua treba zastupati sebe, slijediti sebe, biti svoj, sam pisati svaku stranicu svoje životne priče i jednog dana kad se okrenemo i dođe vrijeme za naš odlazak da bar znamo da se priča zvana „moj život“ isplatila,da odlazimo sa sjećanjima, a ne sa snovima.
I, poslije svega, koga da izdamo kad nam ostane da biramo između sebe i „njih“, žalim, ali ne hvala, ja ne želim sebe izdati još jednom. Ja dajem sebi šansu, šansu da uspijem, da budem ja. Nema više premišljanja, odgovor je konačan, ja to želim.Shvatila sam da je moja želja za uspjehom puno veća od svakog straha od neuspjeha, jer najveći neuspjeh je odustajanje. Nikada nećeš znati što možeš postići ako ne pokušaš. Ponekad ćeš morati prilagoditi svoju ideju, možda i promjeniti strategiju ako je potrebno, ali nikada ne odustaj od sebe.
Anamarija Benja
