Koliko god se čovjek trudio, u nekim situacijama jednostavno ne može pogledati unaprijed ili se jednostano ukazuju samo dvije mogućnosti koje su čiste suprotnosti. Isto kao dan i noć ili život i smrt. Šanse za suprotne mogućnosti nisu uvijek iste. Od mnogo toga zavise.
Nekad je jako mala šansa za pozitivan ishod, ali ipak bude. A nekad je visoka šansa za pozitivan ishod, pa opet ne bude. Čovjek pod takvim okolnostima stoji na litici ludila.
Sve dok se ne ugasi zadnji tračak nevidljive svjetlosti životna linija se kreće. A zagrljaj, nije samo zagrljaj. On je tu da učini što manje rastojanje između litice i dna. Ukoliko bi čovjek u tom ludilu odlučio skočiti, mora ublažiti bol koja bi nastala padom, jer je more ispod duboko.
Iskren zagrljaj i pun ljubavi, izjednačava liticu s morem i ostavlja magične tragove po duši. Sve dok ta čarolija dotiče dušu, čovjek misli da je od svega zaštićen. Nisu svi zagrljaji isti. Točno se osjeti koji je bez duše, a koji je pun ljubavi. Ona je uvijek tražila taj pravi zagrljaj i našla ga je. Našla ga je tako što mu je dala šansu da pokuca na njena životna vrata.
