Skoncentrirala sam se isključivo na dihanje i kašalj, zdravlje nisam još otišla na pregled, poznam sebe, odmah ću cijeli dan provesti vani, a to mi sad ne treba, samo dio dana ugodan, a ostalo je hladnije i strah me je, još kašljem, sve manje, a bole me povremeno rebra. Dugo sve traje, nervozna.
Sad, kad sam se odmakla od svega, postajem svjesna koliko mi je puno toga visilo o niti, upala pluća koja je prešla na porebricu. Od kako sam stigla, osjećam se prazno i tupo, bez volje, ne poznajem se, možda je nastupilo čišćenje i pražnjenje mozga od svega, od događanja, emocija, stresa, osim toga, temperatura me iscrpila, nemam ju više, mjerim, osjećaj vrućine i preznojavanje nastaje povremeno kod imalo napora, još uvijek, na kašalj rebra bole a ne podnosim ni grudnjak, boli me svako rebro gdje ga dodiruje. Ne grijem cijeli stan, a kad odem u negrijani prostor, od promjene temperature zraka počinjem kašljati bolno, suho i iscrpljujuće, suze krenu od napora.. Ne idem van, strah me je zbog toga da mi se na ulici ne dogodi napad kašlja koji guši i tjera na povraćanje.
A želju koju sam šapnula djeda mrazu? (obzirom da mi se neće ispuniti, reći ću ti, kako ne bi ostao zbunjen i da ne spominješ višu matematiku)
Poželjela sam biti flat zdrava, pažena, mažena, voljena. Ništa posebno, ništa komplicirano. Pokušavam se sabrati i zadati ciljeve. Izbjegavam kontakte koji me umaraju i crpe energiju, još sam slaba, ne mogu podnijeti puno toga u odnosu na ranije, opet samoća, tako bistrim um.
U zrakopraznom sam prostoru, bez povjerenja u sebe samu, upoznao si me i mogu reći bolje no ja sebe. Točno si me procijenio i pomalo, vrlo uspješno, navigao kroz moja stanja, da idem u dobrom smjeru dalje, uvijek neka tema za razmišljanje od tebe mi je stigla.
Pročitajte još priča od blogerica Lily Laum
Ako ti kažem da nisam otišla vidjeti moga ljubljenog psa, sve ti je jasno, koliko nemam volje za išta. Vrijeme prolazi. Pišem danima ove redove, prepravljam, zapravo uglavnom brišem, poslati ili ne se stalno pitam, svaka riječ mi se čini suvišnom, a sve one koje imaju dvosmisao uklanjam. Ne znam zašto, ranije bih za desetak minuta napisala ... klik i sent. Ali, sada, nije tako, ne želim te gušiti, nametati se, oduzimati vrijeme koje ne želiš podijeliti sa mnom, a opet, osjećam potrebu javiti se. Sjetim se naših mahanja i smijeha, istraživanja ... fali mi to sve, priznajem. Bio si uz mene, moral podizao, usmjeravao me, veliki oslonac, packa, prst smjera.
Mislim da shvaćam, doživljavaš me drugačije u odnosu na prapočetak, ne znaš kuda i što sa mnom, nisam za tvoje igre, nisam ni u jednoj tvojoj rutini, ali izazov, da, tu negdje, drugačija sam od svih žena s kojima si ili nisam ... a možda jesam. Otvorio si mi mnoga vrata i zbunjena sam, toliko nepoznatoga i neistraženoga, nedotaknutoga, nekonzumiranoga, kamo i gdje sad, pitam se, znatiželjna, spremna, a bez ruku koje me vode, samo lutanje u koje se ne želim upuštati.
Želim se zahvaliti za svu podršku koju si mi pružio, nesvjesno, posebno dok sam bila daleko od kuće pomogao si jako, jako puno. Tek sad uviđam koliko i podsjećam, odavno imaš posebno mjesto kod mene, uvijek, zauvijek.