Kako život funkcionira

Objavljeno 18.08.2016.

Važno je donjeti odluku, jer možda se ostvari san...

Novo doba je nastupilo, nova era, neki novi doživljaji, događaji, utjecaji, smjerovi, stanja, okolina, od pasive sam u žestokoj ofanzivi kao da sam izbačena na drugi planet i lovim zrak, od kako sam izašla iz aviona i osjetila miris mora…

Misija jasna i kristalno čista ... ozdraviti pluća i odmoriti mozak, od svega, baš onako temeljito i ne misliti nikad više o događanjima i stvarima koje si ne mogu priuštiti, dokučiti, dotaknuti, uživati… Idem biti realna, prizemna i nezahtijevna, idem spoznati svoje granice strpljenja, snage, izdržljivosti, tolerancije, idem biti ono što nisam i idem se potražiti, možda se pronađem negdje u nekoj slanoj morskoj ili kišnoj kapi i dašku vjetra, možda se dogodi i budem prepoznata, nikad ne znam što se može dogoditi, jer sama u nepoznatom okruženju je vrlo klizak teren.

Dani, mjeseci, sati prolaze, slični, a različiti, a sad sam u nekim dilemama nakon tri mjeseca drugačijeg života punoga nekoga ritma kojem se prilagođavam i udišem zrak povremeno tek da se ne ugušim u okruženju u kojem se povremeno nalazim. To je više-manje simboličan opis stanja u kojem se nađem, a znači, šutim, ne mislim, ne vidim, tu sam, slušam, gledam i prilagođavam se. Pitanje je do kada šutjeti i kad se pokrenuti naprijed i dalje i gdje je to dalje... Gdje je neki novi i drugi put jer je ovo labirint kojemu nema kraja. Pokretala sam se nekoliko puta i kad mislim da je veliki korak naprijed, vidim i da je unazad za neke druge stvari koje se nameću kao sastavni dio života, za koje znaš, ali kada ih iskusiš tada je bolan rastanak. Uvijek je neki mali čuvar u glavi, zovem ga instikt i njemu vjerujem, bio je nepogrešiv, kažem bio, a kako i da li sam pogriješila će vrijeme pokazati. Sada sam u nekim drugim dilemama i ostalim sitnicama koje život uljepšaju ili te dovedu do ruba sloma.

Od ranog jutra, koje li ironije kad se ne moram ustati sam na nogama, buđenje definitivno u 6h i nema više oka da sklopim, a ono po noći 2 ili 3 puta do wc-a i ne računam

Ljuta na samu sebe zašto se ne izležavam kad mogu, zašto jednostavno se ne ispružim i pokušam zaspati, ali tu je nekoliko dosadnih upornih muha i komaraca kojih nikako da se riješim, lete, grizu, a kroz otvorena vrata svako malo proviruje druga mačja glava, na tranzitnom sam dijelu terase i svako tko prolazi zaviri unutra… a kako zračiti… Maleni prozor ne daje dovoljno zraka niti ima promjene zračne mase, sve je ustajalo ako nema koliko toliko propuha.

Popodneva su posebna, kad pomislim, ajde napokon malo svježeg zraka, nije važno što je zapadna strana, ipak se dogodi da zapuše i dođe miris obližnjeg zelenila. Djeca iz okolnih stanova počnu svoju jurnjavu po terasi i voze bicikl uz ciku i galamu, zvone na zvona i dovikuju sa ostalom djecom iz susjednih kuća, a obavezno zaviruju meni u stan….. što raditi? Zatvorim vrata, uključim tv i surfam, naravno nakon što dovršim kuhanje ili pranje jer svaki dan radije properem što sam imala na sebi, ne čekam da mi se nakupi, jer nije lako biti sagnuta nad tuš kadom, perem u kanti za boju, ne možeš doći na red za veš mašinu, a kad sam ju vidjela, odluka je pala, samo iskuhavanje dolazi u obzir, hrđavo i prljavo, polu podrum, uzak i mračan, vječito u njemu prljavog veša koji čeka na pranje i košara sa opranim i zauzeta mašina, jedva se probiješ do nje da vidiš komande preko hrđe, brojeve samo naslućuješ, ali radi, to je najvažnije, okreće neprekidno jer je u pitanju 9 stanova koje opslužuje.

A o broju osoba, stanara koji smo u jednog gazde, pod istim krovom, je teško govoriti jer iz stana kraj mene izlazi i ulazi 7 odraslih i 1 dijete, s druge strane 5 odraslih, na katu i potkrovlju ne znam što se događa, ne koriste tako često terasu za prolaz ispred mojih vrata. A 'moj' komad terase se nalazi uz skaline do dvorišta koje je zajedničko i samo taj prolaz i skalini vode do nje, do trave i zelenila, do roštilja, stola i stolaca koje nikad nitko i ne koristi, samo gazda povremeno nešto ispeče i odnesu u stan jesti. Dvorište je raj mačaka i neka njih, nema miševa ni zmija, bar ih ne vidim.

Maleni studio apartman je opremljen, na oko imaš sve, dok ne počneš bilo što raditi, tada shvatiš da zapravo nemaš ništa….  A kuhanje…. stvarno treba biti maštovit i spretan, nema mjesta ni za odložiti išta, a sjeckanja ili nešto zahtjevnije nema teorije…. Možeš recimo skuhati juhu u jednom jedinom loncu i to iz vrećice, druge vratolomije ne dolaze u obzir, fali radna površina, a u drugom recimo tijesto ili krumpir, nije lonac ali je duboka tava, za jednu osobu se  može, ali ako hoćeš ispeći šniclu, komadić mesa ili jaja ili bilo što drugo, nemaš u čemu, jedan duboki tanjur i 2 plitka, da ne zaboravim jednu pvc zdjelu s poklopcem… Znači kuhanje na rate, zato traje puno duže i dok kuhaš grickaš što stigneš i prođe te volja, a glad se povećava….

Jedem na frižideru stojeći ili na malenom stoliću, jedinom  sjedeći na krevetu, sagnuta kao deva, bolje rečeno žirafa, na istom držim laptop i sve što mi treba pa ga neprekidno opremam potrebnim 'alatom'…. Ovisi o situaciji

A jučer sam ispreturala namještaj, nema manevarskog prostora, ali me je krevet koji je s glavom ispod prozora natjerao da napravim nemoguće, bura puše svaku noć sada i rashladi, ugodnije je spavati, ali ne kad ti hladi leđa i ramena i sinuse…. jer kihati i šmrcati u najljetnijem mjesecu je glupo, a o bolovima istih da ne govorim, bez tablete ne funkcioniraš, rekoh sebi, e nećeš i sve sam rasturila, povlačila, razvlačila, preskakala i uspjela. Jest da bi uz jedan par ruku više daleko lakše i brže napravila ali mi je važan rezultat i mir, jer tko bi se riješio tog para pomoćnih ruku poslije?

U velikoj sam dilemi, tipkam i razmišljam, pravim strategiju današnjeg dana, kuda, kako i kamo, more zove, plaže manje-više sve podjednake, rashlađeno od bure, gledam kartu i proučavam, gdje je najmanje za hodanje kroz šiblje i granje, kukaca, insekata i zmija ima i ne želim se baviti njima, a još manje da se svi oni bave sa mnom dok kročim kozjim stazama ili uz magistralu i opet uz cestu….. računam, jer biti u stanu na vrh brda ili pješice desetak km do prve plaže i toliko nazad, zahtjeva kondiciju i neku ugodu ako idem na cijeli dan, 2 sata hodanja, mi ne gine, ruksak, po mogućnosti sa svim potrebnim i nužnim sitnicama, ništa previše, treba to i nositi, ništa bez čega se ne može, najvažnija je voda, kad upeče sunce, nemoguće je boraviti i u hladu, osnova života je voda

A opet minimum jer lako ostaneš bez stvari ako su bez nadzora na plaži, pa sad dobro odmjeravanje što imati a što ne, minuti prolaze i sati ... na vrh brda a sunce sve jače peče… Važno je donijeti odluku i krenuti.

A onda se nameće niz misli koje lutaju od ljutnje, bijesa, sreće, zadovoljstvo i pitanje, da li mi je sve to trebalo, da li sam trebala, morala, a zašto sam, zašto nisam… Zaključak slijedi, dosta i kreći jer će i ovaj dan proći bez onoga što je bila osnova i bit moga pokreta na ovu destinaciju, ozdraviti pluća, odmor mozga, previše toga se nakupilo i mora nešto izvjetriti i nešto dobiti miris,boju i okus, toplinu… možda ugledam oči za kojima dugo čeznem? Možda osjetim tople ruke i nježan stisak, možda napokon posložim sve svoje ladice, moga bića, podvučem crtu i krenem napokon cestom za koju nisam znala? Možda mi se ostvari san i zagrljeni odemo u nepoznatom pravcu.

Ma lakše mi je prehodati sad ovih desetak km do mora na plivanje, premoriti se, izmoriti, plivati beskrajnim plavetnilom, žmirkati na suncu i vratiti se premorena u stan na vrh brda i zaspati brzo jer sve ostalo je prostor za maštu koja uporno ide svojim smjerovima i ne možeš uloviti išta doli nelagode i samoće.

Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentiraj



Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u sve dobre, ali i one loše sitnice koje nam život može prirediti. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.

Popularno na blogu