Tu treba pažljivo razmisliti i ne pogriješiti. Jer greške se teško opraštaju, a simptomi te bolesti izbijaju godinama kasnije. A onda odustajemo, jer nema smisla pokušati popraviti nepopravljivo. I zato, sami sebi moramo biti na prvom mjestu. Zvuči grubo, zvuči oholo, zvuči sebično..., ali je jedino ispravno. Jer zanemarimo li sebe i drugi će nas zanemariti. Past ćemo u duboki bunar ogorčenosti iz kojeg se teško izvući. A bolje je spriječiti nego liječiti. Potrebno je usrećiti sebe kako bi mogli usrećiti i druge.
Često mi jedan prijatelj kaže kako uvijek ide za tim da udovolji drugima: prijateljima, susjedima, kolegama, poznanicima. Sebe i svoje najbliže stavlja na kraj. Tvrdi, zbog sebe će istrpiti, a smatra da će bližnji razumjeti. I kudim ga zbog toga. Pokušavam mu objasniti da će cijelo vrijeme vući neostvarene želje za sobom, kupajući se u nezadovoljstvu. I od toga opet nema ništa, nego je na početku.. Nesretan, gubeći pritom sposobnost da istinski usreći druge jer nesvjesno prenosi to nezadovoljstvo.
Teško je balansirati između želja i potreba, svojih i tuđih, da se ne izgubi ravnoteža. Jer onda padamo na jednu stranu, i na koju god pali, uvijek će biti pogrešna. Dok igra traje, vremena barem još ima, važno je usavršiti tu zlatnu vještinu: misleći na druge ljude, ponajprije one najvažnije, koje i u mračnim životnim trenucima prepoznajemo kraj sebe, treba misliti na sebe. Da svaki naš postupak bude obojan bojama ljubavi i požrtvovnosti, ali da se i dalje jasno ocrtava onaj „ja“. I svi bi bili sretni.
Helena Devunić
