Još ponekada možda imaš mladenačku želju za dramom, ali shvaćaš da ako ljuljaš brod ma koliko, znaš plivati, pa ako ti se ljulja ljuljaš, ako ti se šuti šutiš, ako ti se..tako ti se. I s tim si ok.
Prije nekog vremena prijateljica me pitala, ne sjećam se više otkuda joj inspiracija, što bih poručila, iz današnje perspektive, sebi, mlađoj. Nisam neki ljubitelj prošlosti, ali ideja me izazvala. Na neki način ta misao me podsjeti (bez obzira što trenutno prolazim kroz velike životne promjene na mnogo polja i zaista je zahtjevno) da mogu danas, sve što nisam mogla onda.
Kakve bih savjete, dakle, bez puno komplikacija, dala onoj sebi koja je živjela u prošlosti?
Rekla bih... poštuj roditelje, oni mogu biti dobri prijatelji i savjetnici, ali nauči nešto prije da oni nisu ti i da njihova dobra namjera nije uvijek nužno najbolji izbor za nas.
Rekla bih si... spavala si malo, ali spavaj još manje. Sve je prešareno i predivno da bi to prespavala!
Rekla bih...s Bogom si, nekako, zbližena oduvijek, pa slušaj sebe, a ne druge: knjiga o Bogu nije iskustvo o Bogu. Za duhovnost ti ne trebaju skupine i vođe, duhovnost je unutra, a ne vani. Bog nije netko koga trebaš zadovoljiti, nije odvojen od tebe, On nije tamo, a ti ovdje – nikada se niste ni razdvajali.
Rekla bih...lijepa si. Doslovno. Sve ostalo su samo ideje nekih drugih ljudi koje, u pravilu, u ničemu drugom poslušala ne bi. Mnogo toga izrečenog od ljudi – nije vrijedno slušanja.
Rekla bih...bi li trebala biti mršavija? Ne bi. Nemoj mršaviti da bi bila ljepša ikome, nekome. Višak kilograma donio je spoznaje koje bez njih nikada ne bi imala. Dakle, ne nerviraj se ni sekundu oko veličine, ali čuvaj zdravlje kako bi ostala ovdje nešto duže. Kada naučiš lekciju, oslobodi se viška.
Rekla bih...ljubav postoji. Ona kakvu oduvijek osjećaš da možeš dati. Ako je možeš takvu dati – to je dokaz postojanja takve ljubavi i upravo takvu očekuj za sebe.
Rekla bih...jednoga dana imat ćeš dijete. Ma što sada mislila, morat ćeš učiti mnogo, čak i o ljubavi. Ono što zovu bezuvjetna ljubav, to nije. To dijete voljet ćeš najviše na svijetu – jer je to dijete tvoje. Već to je uvjet. Ostani svjesna.
Rekla bih...smrt nije tužna. Ne brini toliko oko nje. Smrt i ne postoji, ali poštuj mogućnost bivanja ovdje, u ovom tijelu, jer je to onako...cool i super. I zato si došla.
Rekla bih...nikada sebe ne doživljavaj ozbiljno, a tuđe riječi ne uzimaj osobno. Ako ih pak uzmeš osobno, riješi to u sebi zbog čega ih primaš osobno, a druge ljude pusti na miru i prepusti samima sebi.
Rekla bih...jednoga dana imati ćeš priključak za Internet i pisat ćeš blog. Nekada nećeš imati inspiraciju, nekada ćeš pisati tekstove koji neće zadovoljiti tvoju samonametnutu normu, nekada tekstovi neće biti tvoj vrh, ali pusti samokritičnost i objavi i to.
Što biste vi rekli sebi koji je ostao-la u prošlosti?
Maja Banović
