Također, navodno muškarci sigurnost pronalaze u svojem poslu, dok žene tu istu sigurnost nalaze u obitelji i domu. Muškarci sputavaju svoje osjećaje, žene ih izražavaju. Muškarac gaji samosvijest, slobodu. On mjeri sve po razumu, krut je i okorio dok žena pak ima vlastiti temelj za otvorenost, osjećaje, dar za prilagodbu. Žena gleda na ono što je stvarno, ali i na pojedinosti. Osjeća šestim osjetilom i vidi ono pravo, ali je subjektivnija u prosudbi. Pita za djelovanje, donosi odluke po dobrom ili lošem dojmu, po simpatiji ili antipatiji. Muškarci imaju jače živce i znaju se svladati. Žene padaju pod utjecaj trenutka.
Možda su ovakve stereoptipne kategorizacije i bile točne prije 20-ak godina, uz naravno iznimke...no danas, u svijetu globalne krize u kojem se većina čovječanstva bori da spoji kraj s krajem, da preživi od plaće do plaće, u svijetu u kojem se uspjeh ne mjeri milijunima na računu već sposobnošću da svojoj obitelji priskrbimo topao kruh svaki dan, šalicu mlijeka, krov nad glavom... to više nije tako.
Danas rijetko koja žena ostaje doma uz djecu dok muževi zarađuju. Sve više očeva uzima porodiljni dopust dok majke rade. Tu se ne radi o komforu jednog spola nad drugim, niti o svojevrsnoj nadmoći, ovdje se radi o čistoj egzistenciji. Svake četiri godine, u jeku izbornih kampanja, majkama se obećaje donošenje odluke o jednakoj visini porodiljne naknade za svih 12 mjeseci dopusta. Svake četiri godine, po dobivanju izbora, to isto obećanje se polako, ali sigurno gurne pod tepih. Nije upitna količina novca, već određivanje prioriteta. Pitanje je kakva država želimo biti? Ona koja sva sredstva ulaže u kapitalne investicije, u muzeje, ceste, autoputeve, mostove, u kojoj se u svakom gradu susreću ljudi kojima samo noge vire iz kontejnera, ona u kojoj su obitelji i obitelji na socijalnom programu, ili država koja svog stanovnika,pa i onog najmanjeg od svega nekoliko mjeseci, stavlja na prvo mjesto.
Kažu da žene sigurnost pronalaze u svome domu i obitelji. Krvava je to sigurnost kod onih žena koje svaku večer uspavljuju djecu skrivajući suze, jer nisu sigurne hoće li sutra imati što im dati za jesti. Krvava je to sigurnost kod onih žena koje se bude još za mraka, i odlaze u hladne tvornice, trgovačke centre nedjeljama, praznicima, blagdanima, skupljaju boce, čiste tuđe stanove... ne zbog unutarnjeg zadovoljstva jer su društveno korisne već zato jer je to jedini način da prehrane svoju obitelj. Krvava je to sigurnost kod onih majki čija djeca idu u školu, a cijena novih knjiga i ostale opreme daleko prelazi njihovu plaću, za koju bi trebale biti zahvalne ukoliko je uopće prime.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Krajine Mršo
Navodno muškarci imaju jače živce od žena, i iako ne želim na niti jedan način umanjiti vrijednost, značaj i kvalitete svih muškaraca koje poznajem, još nisam naišla na nekog od njih koji ima jače živce od svoje bolje polovice. Kakve živce mora imati ona žena koja se trudi na poslu ispuniti očekivanja poslodavca, koja samo želi jednaku mogućnost za napredovanje i povišicu kao njene kolege, dok s druge strane drži sva četiri kuta doma, vodi računa o nabavci namirnica i kuhanju, čišćenju i rođendanima, krštenjima, pričestima, prvom danu vrtića ili škole ... ustaje se i po nekoliko puta noću da pomazi dijete koje je loše sanjalo, da donese bočicu mlijeka ili podoji dijete koje je gladno. Ona koja bdije uz dijete dok je bolesno, ona koja nakon 1678 sati u nizu svih mogućih odgovornosti jedino želi 15 minuta za sebe? Rekla bih jednake, ako ne i jače živce od svojih supružnika ili partnera.
Kada sam se prije godinu dana dvoumila što učiniti, vratiti se na posao nakon iskorištenih 6 mjeseci porodiljnog dopusta kao što sam napravila s prvim djetetom, ili ostati do njegove pune godine, tjednima sam vagala svoju odluku. Kao i sa prvim djetetom znala sam da želim ostati kod kuće što duže, ali jednako tako znala sam da su želje jedno, a mogućnosti nešto sasvim drugo. Moja je sreća da sam imala siguran posao koji me je čekao neovisno o toj odluci, ali kolike se majke vraćaju na posao isključivo iz straha da taj isti ne izgube? Kolike majke skrivaju od svojih poslodavaca trudnoću što duže, kako ne bi bile proglašene neodgovornim djelatnicima, onima koji, ne daj Bože, obitelj stavljaju na prvo mjesto? Na kolikim se intervjuima za posao ženama zadire u privatnost i traži od njih da se izjasne dali i kada planiraju trudnoću? Žalimo se kako je broj rođenih u odnosu na broj umrlih iz godine u godine u sve većem manjku, izrađuju se studije, osnivaju povjerenstva, a računica je sasvim jednostavna.
Osigurajte majkama jednaku naknadu svih 12 mjeseci porodiljnog dopusta, osigurajte mjesto u vrtiću za svu djecu, nezaposlenim ženama omogućite jednostavniju i financijski pristupačniju mogućnost školovanja za dadilje, pa će tako one koje žele uz ostanak sa svojom djecom moći čuvati i djecu drugih i na taj način zarađivati za kruh. Isto tako, neka ravnopravnost spolova bude zaista ravnopravna, realna, svakodnevna. Nemojmo na očeve koji ostaju s djecom drugih šest mjeseci gledati kao na parazite kojima se ne radi, nemojmo osuđivati one žene koje se nakon isteka obaveznog porodiljnog dopusta vraćaju na posao. Svi oni zasigurno su svoje želje ostavili po strani i svoje odluke donijeli isključivo zato jer je računica tako pokazala isplativost.
Tek tada žene možda opet budu s Venere, a muškarci s Marsa.
Martina Krajina Mršo
