1. Jedi salatu - Uzmi salate! Jel jedeš ti tu salatu? A kakvu salatu si napravila uz to? Jedi salatu, ne vidim te da jedeš salatu! Jesi uzela salate? Od kad znam za sebe, to slušam uz svaki ručak. Pa sad, eto, uz svaki ručak jedem salatu. Ne samo to, osjećam se krivo ako slučajno ne jedem salatu! Opominjem druge kad ne jedu salatu, a kad jedem negdje vani, salata je prvo što grabim na tanjur. Nesvjesno. Rekla bih da su oni u međuvremenu prestali s ''jedi salatu'' upozorenjima, ali nisu. Samo ih preduhitrim jer stalno, uvijek i uz sve - jedem salatu. Koliko puta sam upotrijebila riječ salata u ovom odlomku? Evo još dvaput - salata, salata!
Ovo je naravno zabavniji vrh ledenjaka, ipak su mi roditelji zaslužni i što sam funkcionalno biće sposobno za samostalan život. Osim ovih mudrih životnih činjenica, od roditelja (da, i od tate iako sam spominjala samo mamu) sam naučila i mnoge druge stvari. Neke sam i usvojila, a neke uporno odbijam. Te druge stvari su puno smiješnije i sigurna sam da bi svatko od vas mogao napisati poduži tekst o tome. Zato ću to ostaviti za neki drugi put! A vi, koje ste vi stvari naučili od roditelja, na lakši ili teži način?
2. Gledaj preko ceste - rijetko koja stvar mi je ostala tako ukorijenjena u podsvijesti kao gledanje preko ceste. Da, reklo bi se da je to stvar logike ako ne želiš da te pogazi auto, ali puno stvari je pitanje logike pa ništa od toga. Dok sam bila mala, na putu do škole sam morala preći cestu. Kako me roditelji nisu mogli voditi u školu jer su radili, išla sam sama (a tada još nije bio trend da se mame s terencima preseravaju pred školom). Zato su me uvijek upozoravali da moram gledati preko ceste. I eto, ostalo je. Stvarno okrenem glavu i lijevo i desno. Nekad prvo desno, pa onda lijevo. I ne, ovo nema nikakve politički orijetirane konotacije. Zanima me hoće li moja navika potrajati do duboke starosti jer kad vidim starčeke kako prelaze cestu mrak mi padne na oči. Nit brige nit pameti, ravno pred sebe.
3. Reci dobar dan. U dućanu, na cesti, u pošti, kod doktora, kad se javljaš na telefon, pozdravi susjede... Uvijek i u svakoj prilici pozdravi da se vidi da me nisu odgajali vukovi. Sad vidim da su bili u pravu i slažem se s time. Jednom sam čitala neki članak o gospođi koja radi na kiosku koja se tužila da ih ljudi uopće ne doživljavaju i ne pozdravljaju. Što je ružno jer je kad dođete na kiosk isto kao da ste ušli u dućan. Nakon toga sam se duboko zamislila i sve djelatnike na kioscima pozdravljam već izdaleka i što je glasnije moguće. Nekad se malo uvrijedim kad oni mene ne pozdrave natrag. Ali to samo znači da su njih odgajali vukovi, a ja sam pristojna.
4. ''Jesi rekla hvala''. Četiri najvažnije male riječi: molim, hvala, izvoli, oprosti. Moram samo prije napomenuti kako sam mrzila ovu maminu uzrečicu ''jesi rekla hvala''. Uvijek, uvijek je uspjela da se osjećam kao curica od tri godine koja je dobila čokoladu i sad blesavo gleda u nju. Voljela bih se vratiti u to doba, negdje kad sam imala pet godina, sa špangicama i haljinicama na volančiće, posjesti ju i reći joj: Mama, ljudima se kaže hvala kad su to stvarno zaslužili. Mama, i ti i ja ćemo tijekom godina shvatiti kako su ljudi nezahvalna govna kojima češće treba reći 'odje*i' nego hvala. Nough said.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Tupek
5. Ne kasni. Na ovu lekciju naučenu od staraca sam jako ljuta. Prsti dvije ruke i dvije noge mi ne bi bili dovoljni kad bih htjela izbrojati koliko sam puta čekala nekoga. Sama, na kiši, vjetru, suncu, nepotrebno. I koliko god sam ljuta što su mi starci usadili taj osjećaj odgovornosti zbog kojeg dolazim na vrijeme ili ranije, toliko sam ponosna što su me naučili da budem fer i poštujem tuđe vrijeme. S godinama sam zaključila da je kašnjenje nepoštivanje tuđeg vremena i prostora i to me jako izluđuje. Ne znam kako to promijeniti i zbog toga sam jako tužna. Ma nisam, samo se šalim, ali ako mi zakasnite, neću vas čekati.
6. Ne laži. Za kraj sam ostavila najbitnije. Nažalost, ovu lekciju sam naučila na teži način. Dok sam išla u osnovnu školu, znala sam ''uljepšati'' ili prešutjeti situaciju u imeniku ako nije bila prebajna. Svaki put bi moja mama vidjela pravu situaciju na informacijama ili roditeljskim sastancima. Istina se uvijek saznala, a ja sam u međuvremenu strepila i strahovala. Kako sam odrastala, prestajala sam uljepšavati i sad od mene možete očekivati samo golu i ružnu istinu. Znam, čudno kako još uvijek imam prijatelje. Majka mi je još znala reći da se laž ne isplati - moraš paziti na detalje, stalno biti na oprezu i upetljavati se u dodatne laži. Slažem se, stvarno nema smisla!
Martina Tupek
