Kako život funkcionira

Objavljeno 28.11.2016.

Što je vječno danas? Na svakom koraku tu je ponor!

Vrijeme ide, napokon sam shvatila da moram početi razlikovati želje, snove od realnosti, mašta da, ali za razbibrigu i neformalnosti, opuštanja ... Tup, tup, tup ...kiša. Tko ju voli? Ja baš i ne, posebno zato jer ne volim mokre noge, gackanje i preskakanje lokvi a ima ih po svuda. Mokri rukavi jer je kišobran uvijek tijesan.

Dani se nižu, jučer toplo, čak i vruće na suncu, danas je mantil bio premala zaštita za hladnoću. Sivilo, tmurna lica, svako trči svojim obvezama. Stojim kao ukopana i sabirem što još trebam napraviti ili sam obavila što sam morala i evo vakum do postelje i sna. Ne smijem imati zrakoprazan prostor, jer ne mogu kontrolirati sebe, ne smijem imati praznog hoda, ne smije biti prostora za misli koje me redovno opet vode k tebi, redovno završavaju pitanjima za koja nema odgovora, niti će ih ikada biti. 

Misiju sam postavila, moram biti odmorna, bistra, čila, vedra, posvećena sebi, s mislima kako sitnicama si ugoditi. I jesam, imam sad zeleni lak na noktima i šare iste boje na marami i čarape i džemper u tonu. Zelena faza me ulovila, plava i siva su prošle nakon ružičaste.

Kratko mi je vrijeme koje si pokušavam ugrabiti, samo za sebe, za svoje male sitnice, utrljavanje kreme na stopala, ruke, šetnju uz rivu. Nevjerojatno je da čim legnem, san mi ubrzo dolazi lagano na oči, tonem, drijemam s osjećajem da sam prisutna, a nisam. Kako je moja baba znala reći "san pravednika".

Sivilo, sumaglica, danima neprekidno pada kiša, kažu ovdje zalijeva, jer budeš mokar onako temeljito vjetar svaku poru pronađe. Ništa bez gumenih čizmi i kabanice ne pomaže, kišobran posluži. Previše sam vidjela slomljenih u koševima za smeće. Nekada sam jedva čekala vikend pa još i neradna subota, izležavanje, spavanje, čitanje, onako ušuškana u polu sjedeći položaj, tek da mi nos viri i prsti koji drže knjigu ili mobitel.

Red drijemanja, red čitanja, red pisanja. Dobre stare navike. Protegnem se, popijem kavu, ispišem mailove, odgovorim na poruke i opet lagani mekani krevet, još topao, prepun jastuka, mirisnih od lavande koju kap po kap spuštam a opojan umirujući miris širi se po sobi. Uvlačim se u krevet, premještam jastuke, zauzimam neku drugu pozu i nastavim gdje sam stala, ne gledam na sat, čak se ne pokušavam orijentirati vremenski, jer počinje moje bezvremensko stanje.

I opet ustajanje, protezanje, sabiranje misli, pravim sendviče ili kuham za poslije, za to vrijeme nešto grickam ili telefoniram, jer vikendi su za duge razgovore s prijateljima, za smijeh i prepričavanje događanja, za podršku, savjete, mišljenja. Slušalice, koje sam na koncu morala zamijeniti bluetooth jer sam se splela u žice dok sam razgovarala i kuhala, mobiteli s ekranima na dodir su toliko osjetljivi da ih ni u džep ne smiješ staviti, odmah reagiraju.

Napunjenih baterija, puna adrenalina, pospremam da me dočeka gozba kad se vratim, jer tako ispadne da mi je netko pripremio sve, cijeli ručak i slastice. Oblačenje, ruksak pun sitnica i pravac plaža, park, uglavnom lagana šetnja... onako nusput zastajem, razgledam uz grickanje voća i ispijanje vruće kave i čaja. Da, pravim vruće napitke, u svaka doba i uvijek su ugodni pa čak i ljeti bolje odgovaraju od ledenih gaziranih pića.

Prisjećam se i pripremam krenuti na ovu kišu, hladnu i nelagodnu, baš sam se uzvrtila u iznajmljenoj sobi s pogledom koji mi daje inspiraciju, a isto tako mi ukazuje na beskonačnost i prolaznost. Velika pučina, otok, zidine.... svaka ima svoj simbol i moga življenja i bivanja. Jer ja sam otok okružena zidinama, ne dozvoljavam si pristup, samo beskrajno čekanje.

Tup, tup, tup ... kišne kapi odzvanjaju, podsjećaju me da nije vrijeme za van, a kad ne moram ... baš i nije neko vrijeme za šetnju, za hodanje po ulicama koje se pretvore u rijeku, sve su strme i voda teče i moraš se naučiti hodati ili si mokar do kože.

Zašto nisam primjećivala okolne promjene? Zašto mi je sve bila neka prolazna rutina? Shvaćam da su mi misli vječito bile usredotočene na druge, a sada uviđam njihovu prolaznost. Što je vječno danas? Ima li vječnosti u događanjima, u ljudima, odnosima s njima? Ono što sam naučila na teži način je da nema vječnih prijatelja, veza, ljubavi, vjernosti, duhovnosti, zdravlja, pažnje, humanosti...

Ima jedna konstanta, a to je biti sa sobom, ono ja i ja.
Ne ja pa ja, jer je to narcisoidnost
I ne ja, ja i ja jer je to oholost
I ne samo ja, jer je to bahatost.

Važno je naučiti biti sam sa sobom, u baš svim fazama, kada si ranjiv, bolestan, sjetan, tužan, mrzovoljan, gladan, pospan, umoran, veseo, radostan, poletan. To su raspoloženja kroz koja prolazim i pri svakom od njih se prisjetim osobe s kojom bi htjeli baš taj trenutak podijeliti, razgovarati, biti zagrljena, zagrliti, pružiti ili primiti ruku, osjetiti stisak topline, čuti riječi utjehe, pohvale, osjećati se zaštićenom, voljenom, željenom.

Pronašla sam način prebroditi sve sama, ne biti prepuštena stihiji, kanalizirano svaki puta usmjeravam tok misli a to je pisanje, zapisivanje, čitanje, poruke s razmjenama mišljenja, dugi skyp i viber razgovori, pisanje i promatranje svega oko sebe.

Mudra stara uzrečica da papir trpi sve je vrlo primjenjiva. Uvjerim se svaki puta kada nakon dužeg razdoblja, obično isto doba prošle i godine prije, pogledam i pročitam svoje zapise, dvojbe, razmišljanja, želje, što sam radila, što je bila prepreka a što radost, događanja, sve što me okupiralo, tada, s još više poleta za dalje i drugačije krećem. Spoznaja da se uvijek za sve pronašlo vrlo jednostavno rješenje mi je vjetar u leđa.

Život nikada nisam uzimala zdravo za gotovo, poslušala bih svoj instikt i u skladu s njim kročila dalje, mislim da riječ šesto čulo možda bolje opisuje smjernice.

Prioriteti diktiraju put kojim sam kročila, uvijek donošenje odluke, nikad ništa jednostavno, život je takav. Do izražaja dolazi samodisciplina, organiziranost, sagledavanje koraka unaprijed, ne samo jednoga, više. Nijanse uvijek presude. Prisjetim se prijatelja koji mi je pomogao savjetom u turbulentnom razdoblju puberteta, neka dobro razmislim što će biti sutra, za mjesec ili tjedan ili godinu ako odlučim nešto, tako da ga primjenjujem u gotovo svim životnim situacijama, uvijek pravim projekcije što se može dogoditi.

Pročitajte još priča od blogerica Lily Laum


Prerano sam morala donositi odluke, vjerojatno se zato razvilo moje šesto čulo, nisam ni u pubertet zagazila, ni prve bubuljice nisam imala kada sam morala odlučivati.

Sjetim se svoga ranog predškolskog djetinjstva koje sam provodila po selima kod rodbine, cijelo ljeto sam znala biti na salašu ili među ovcama, kravama, konjima, patkama, guskama, kukuruzu, suncokretu, lozi. Volim životinje i one su utjecale na mene svojom iskrenošću i osobinama koje promatrajući ih možeš puno toga naučiti. Zašto mi to sad sve izvire i zašto se prisjećam?

Kiša i sumaglica, ležim, čitam i surfajući sam ugledala mini film neka vrsta power point prezentacije, crtić gdje roditelj nema vremena za svoje dijete, kad god ono dođe za igru ili druženje, vrijeme prolazi i uvijek je baš nezgodan trenutak, nakon niza godina, kada roditelj treba svoje dijete, ono njemu kaže...ne sad nemam vremena i zašto baš sad?

U svom odrastanju i sazrijevanju sretna okolnost je što sam bila u okruženju pozitivnih osoba, okrenula sam se sportu i edukacijama, dodatnoj u školi stranih jezika, učila sam francuski i upoznala sam najbolju prijateljicu, izrađivala predmete od keramike, crtala, pisala, dodatno radila uz školovanje kao praksa ljeti i putem student servisa... Od svoje 15-te sam imala svoj novac, ništa veliko, ali vrijedno jer sam kupila šivaću mašinu, mikser, sportske rekvizite i uložila sam u svoja putovanja.

Nisam odustajala u istraživanju u učenju i druženju s pozitivnim osobama. Tek kad vrijeme prođe i kad sa dalekim odmakom promatram svjesna sam koliko je tanka linija bila do ponora, na svakom koraku. Zato svojoj djeci imam što savjetovati i pričati, kada traže mišljenje, projiciram varijante slijeda događanja.

I nije loše preslagati svoja sjećanja i razmišljanja s vremena na vrijeme, dati boju, okus i sva čula sadašnjih dimenzija, sa sadašnjim pogledima. Vrijeme donosi i mudrost ako smo dovoljno pametni i učimo u svakoj prigodi, uvijek se može od nekoga nešto naučiti. Nedavno sam od vrtičarca naučila kako staviti težak ruksak na leđa, do tada sam uvijek zamolila nekoga za pomoć. Bitno je promatrati tražiti logiku i upijati sve dobro.

Rad na sebi ne znači samo fizičku aktivnost, teretanu ili wellnes. Sve prilagodim trenutku, mogućnostima, prostoru i vremenu. Za svoje dobro i za svoju dušu i gušt, uvijek pomažem, taj osjećaj plemenitosti je neopisiv, a treba tako malo, često je dovoljna samo lijepa riječ ili saslušati sugovornika.

Sivilo, kiša, miris mora dopire kroz prozor i polako se pripremam kročiti u šetnju, po pakete koji su mi stigli od dobrih duša, a bila sam i ja dobra duša, poslala sam ovaj tjedan malo mediterana prijateljima. Nema ništa ljepšega nego razmjenjivati pažnju uz minimalne troškove transporta.

Društveno sam biće, jednostavno i lako stupim u kontakt sa nepoznatim osobama, onako uz put, nenametljivo i primjereno trenutku, tako sam baš jučer u autobusu javnoga prijevoza jednoj mami i njenoj kćeri predložila da odu na besplatno klizanje koje je upravo počelo, treba probati sve što je dostupno, veseliti se malim stvarima jer nas one izgrađuju kroz život i put koji je pred nama.

I kad sve sagledam i saberem, ne mogu dokučiti kojim mehanizmom, načinom, prilikom, ne znam kako da se izrazim si uspio mi se uvući pod kožu, svaku poru i ostati u meni i mome biću. Zašto te se uporno sjetim i zašto pomislim na tebe u različitim situacijama? Neprekidno istražujem kako u cjelosti očistiti tvoje tragove, ne uspijeva mi, zašto? Ne znam. Malo šesto čulo mi kaže da budem strpljiva jer ću biti nagrađena. Pitanje je što će mi biti nagrada? Tvoj dolazak ili moje uspješno brisanje tebe iz sebe?

Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentiraj



Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u sve dobre, ali i one loše sitnice koje nam život može prirediti. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.

Popularno na blogu