Kako život funkcionira

Objavljeno 04.12.2016.

Proljetos sam drugačije mislila, a sad mislim kako blagdane trebam posvetiti sebi...

Draga moja, nemaš pojma kako mi je, život sezonca nije lak, a kad si još međusobno otežavamo, što je za očekivati? Upustila sam se u avanturu i red je da ti se javim. Ne mogu reći baš avantura jer je posao u pitanju ali kad ti opišem na koji način živim i radim, pokušaj drugačiju opisnu riječ pronaći. Prijateljice smo godinama i poznaješ me bolje no itko, sumnjala si da li ću izdržati?

Nedjelja, prvi dan odmora nakon 2 dana rada od 7 do 21h.... pre naporno, nisam se pravo ni odmorila jer sam doletjela u 00.15 dok sam dočekala prtljagu i došla do stana, pa se sve odložila, bilo je oko 3h kad sam legla. Nekako ide, nije sjajno jer kondiciju tek trebam skupiti i nagomilati

Tragedija je što nas je 7 u malenom stanu koji se sastoji od 2 prostorije, jedna je soba a druga je soba, ulazni hol, kuhinja, hodnik, prostor za sjedenje, sjedenje ... itd... a stan je u suterenu i ispod razine ceste ukopan tako da se teže zrači, mogu reći ne zrači jer nema prirodne cirkulacije zraka. A baš svi su manje-više u toj prostoriji i jedu i piju kavu i puše, sve cipele, patike i sušenje stvari je u toj sobi, koja nema prozora već samo dupla ulazna vrata tako da uđeš i odmah nabasaš na krevete.

Sve u svemu, tješim se da je moglo i gore, da je ipak ljeto i nema sunca koje će grijati neizdrživo, tako da se bez klime može biti unutra. Žene različitog uzrasta, dobi pogleda, afiniteta. Sastav je šarolik, pola nas je mojih godina, a ostatak curice od 19 do 21 g koje imaju svoje priče i probleme i naravno da rijetko spavaju i da su bučne jer ih ne zanima da li se drugi odmaraju i spavaju.

Uvijek je zanimljivo i ima akcije, kako kome, npr. sinoć je jedna došla oko ponoći i onda je druga s njom u priču, nimalo tiho na ni metar od moje glave, naravno da sam spavala. Oko 3h ujutro je drugoj zvonio telefon, a u 6.15 alarm prvoj da ide raditi. Više nisam legla spavati, jer su me razbudile. Oprala sam i očistila sve podove i stavila svoj veš prati u mašinu i objesila ga i čekam da se osuši, jer kao svako svoju brigu vodi i kako da sad nekome kažem da mi pokupi veš kad je to bez veze.

Kružim pogledom, toliko razbacanih stvari i da se gazi po njima nisam skoro vidjela. Svoje stvari čiste držim u torbama jer nemam kamo s njima, a da su vani bile bi od duhana i dima i kuhanja prljave i smrdljive, znači čekam da se veš osuši i pravac ide u torbu među ostali čisti veš, jer lako bez čistoga uvijek ostaneš, to sam se na kondicionim treninzima uvjerila.

Da li je simbioza nastala, ne, nisam se ijednom klanu priklonila, kako bude, ljubazna sam sa svima, pitam što mi treba i ide nekako, držim se svoga kreveta i prostora oko njega i ostalo me baš ne zanima jer bi bilo bespotrebnog posla za mene. Čak si pravim kavu sama, kuhaju si i ne ponude, ne uzbuđujem se, ponijela sam si shaker pa si smutim mlijeko s kavom i dodam vruću vodu, slično sam si pravila kad sam bila u brdu u Lici neko vrijeme.

A sve to je tako jer sam odlučila zbog svog zdravlja provesti ovo ljeto što dulje uz more, na moru ili kako god se to zove, pluća nikako nisam od upale povratila na neko dobro i stabilno stanje, kašalj me je svako malo izjedao i uz promjenu pun čajeva i svega što sam smatrala da će pomoći, nisam uspjela do kraja sanirati. Još mi posebno ide na živce što mi je manji kapacitet pluća, točno osjetim i kod dužeg hodanja me probada, kao pecka nešto malo.

Ali sve ide u rok službe i nije ni ovaj prvi posao nešto što smatram konačnim za ovu sezonu, u struci jako teško da ću uspjeti riješiti išta ovo ljeto, tek na jesen ako bude išta od drugih krugova koje sam dobila kao najavu pisanja CV-a za vanjske firme. Plan mi je svakako otići daleko van po devize, ali nisam još odredila tu rutu i smjernice, kad dođe vrijeme ću o tome razmišljati, sad kako je.

Važno mi je pronaći mjesto gdje ću imati određenu pristojnu satnicu kako bih mogla i sebi posvetiti vremena, kad kažem satnicu tu mislim prije svega na nekih do 10h rada dnevno jer ovo ubija, a još više organizacije koja nije dobra.

Ali to nije moja briga...

Sve u svemu, povremeno ću ti se javiti jer sad mogu samo i isključivo putem mobitela na koji nisam htjela stavljati išta osim telefoniranja i poruka, i to kad ponesem laptop van i negdje pronađem wifi i primim i pošaljem poštu, neću se drugačije umarati. Ako je što hitno, postoji mobitel a sve ostalo je razmjena informacija, radovat će me da primim slijedeći puta poruku.

Pročitajte još priča od blogerica Lily Laum


Dubrovnik se promijenio od kako sam bila zadnji puta, u smislu izgrađenih objekata infrastrukture, uređenih cesta i pokosa, raslinja, a apartmana sa bazenima ima bezbroj. To sam imala priliku vidjeti kad smo se penjali,odnosno prvo spuštali s magistrale do apartmana za partijanje i vidiš plavetnilo bazena, a neki su doskočili i izgradili ih dislocirano od samih soba ali sa pratećom kuhinjom i roštiljom, sve odiše luksuzom i novcem, osjeti se na svakom koraku da si na pravom mjestu gdje ima posla neprekidno.

Malo sam sad odužila ovo javljanje iz prostog razloga što ne znam kad ću danas i gdje uopće pronaći način da pošaljem napisano, a tek pogotovo kad će biti slijedeći puta. Sve ima svoju cijenu, to sam naučila kroz život, a cijena moga boravka ovdje je težak posao, pretežak gdje se ne može dugo biti, a posebno na način kako se radi ovdje gdje sam sada.

Sve u životu je izazov, ništa mi nije teško niti strah, a niti stid raditi, važno je da bar malo neka druga strana života dobije na kvaliteti na uštrb druge. A i sam pogled na beskonačno plavetnilo me raduje, liječi mi dušu koja je toliko izranjavana da sam se najviše plašila njenog oporavka. Ide i to sve na bolje - mora ... hvala na dosadašnjim potporama, bez njih bi sve bilo teško možda čak i nemoguće prebroditi. Ide i bit će ok sve.

Sva sam nabubrila, puno sam tekućine popila jučer i danas jer sam dehidrirala, vruće je, a još isparavanje za vrijeme posla je dodatni šok za organizam. Jučer sam oko 4 litre popila, a od jutros - a sada je oko podne - već 1,5 litru… Vode se ne bojim, zdravo je bolje nego bez.

Veliki zagrljaj do nekog slijedećeg javljanja...

To je bilo pismo koje sam proljetos poslala, a sad je sasvim drugog tona, želja....

Dubrovnik nakon nekoliko mjeseci boravka, od proljetos, promijenih mjesto rada, kažu treća sreća, a i 5 seljenja od 5mj. Rezultat je da sam pregorila, premorena od svega, na kraju sam uselila u negrijanu sobu koja me je dotukla uz svu hladnoću vani, posebno noću zna biti do 10, a to je stvarno niska temperatura, koliko vani toliko unutra. Vrijeme sporije odmiče, ponekad mislim kad će kraj dana.

Opet sam u javnom gradskom prijevozu, nema sad gužvi kao ljetos, ali bude situacija da nema mjesta za sjesti, a voze kao manijaci i ako se ne držiš, sletiš i udariš se. I naravno do busa i od busa rekreacija od 268 skalina ujutro niz brdo, a kad se vraćam je 70 uzbrdo i još nekih 500m toliko velikog uspona od 75 stupnjeva, doslovce krepam navečer kad se vraćam, vučem se s noge na nogu.

Rad, spavanje, rad, nadam se nekoj novoj i drugačijoj rutini, bar kad bude kolektivni godišnji, odlazit ću i šetati se posvuda, privlače me blagdanske dekoracije i šarenilo, ljudi, gužva, glazba, smijeh, ali mora biti dobro vrijeme, jako sam se prehladila prošlu subotu i nedjelju, čim zađe sunce, odmah debela jakna treba.

Ostala sam treći dan ležati, jak kašalj, suh do povraćanja me natjerao na mirovanje, mislila sam da ću se raspasti. Moja gazdarica stalno govori kako nije hladno, a svako malo joj odem sad u dnevnu sobu i ima uključen radijator pa ga juri gasiti, pravim se luda, što ću se svađati i objašnjavati, nema svrhe, na fin način joj remetim idilu, pa je danas kihala i šmrcala prehlađena, tko bi rekao. Kaže mi neki dan, kao konstataciju, da kako mi može biti hladno kad su kod nas minusi i valjda sam se naučila, kažem da, bude i -10 ali kad se uđe u kuću onda je bar +20 i više.

Grad koji hrani mnoge i grad koji pruža bezbroj mogućnosti zarade, tako sam se u busu vozila sa ženom koja mi je rekla da je sretna što sad ima godišnji, da joj nije sila raditi jer od 4 mjesec do 11 mjeseca imaju 300 eura dnevno za najam apartmana koje su u jezgri staroga grada u zidinama obnovili, pa da prođu s manjim porezom je muža prijavila u obrt da mu ide staž a on i sin sve spremaju i pripreme i primaju goste, uglavnom bude im bukirano da ni jedan dan nije prazan. 

Sad će od ušteđevine kupiti još prostora, za najam naravno, a i ovi zimski dani su bukirani, ne kao ljetni, ali deset sigurno mjesečno. Računam 4,5,6,7,8,9,10=7mj x 30dana= 210 x 300 eura je pasti u nesvjest 63000 za pola godine. Nekome je stvarno sve na ruku i naravno da je važno gdje stanuješ. Ima jako puno moreplovaca, starih ljudi dobro držećih, a svi su zaposleni. Nitko ne kuka već se samo kupuje i priča o proslavama, nekretninama. Prepuno još uvijek kafića i nema nigdje kave ispod 11 kn bez obzira gdje ju pili, drže cijenu uporno, a one kave od 30 i nešto kn su na Stradunu. Znam samo da iz principa neću kupovati, jer je pretjerano skupa, kupim si 3 ili 2 u 1 i smućkam, kavopija sam i otišla bi plaća samo na kavu, bez tri ili četiri dnevno ne ide, ne funkcioniram.

Rano je mrak, svjetla gore kad iz ureda izađem, blagdanska kičasta šarolika svjetla, grad je vrhunski okićen, s puno detalja na svim pozicijama. Ima već sada turista i mislim da će biti prekrcan za praznike.

Božić, Nova godina, ušli smo u blagdanski mjesec kojega sam oduvijek obožavala jer mi je mirisao na kolače i s užitkom sam pekla i pekla, hrpe prasetine, kolača, francuske, pa opet ponovo sve za tjedan dana. Kuća je mirisala, bila topla rezuckali bi orašaste plodove, kuhali bi sarmu, gurali se u kuhinji koja je bila premalena za sve delicije. Uglavnom uvijek je bilo sve gotovo u zadnji čas, ali na vrijeme, svako je dobio svoje omiljeno jelo i kolač i tortu, to su bile gomile kolača, ali su isto tako nestajale, onako nusput jer su bili u zimskom vrtu uz ulazna vrata i ... razmišljam i ništa me ne vuče kući, ništa u zidove prazne, fali mi još zimske garderobe, ne treba pretjerivati. To se tješim da ne putujem kući 14h busom kroz snijeg planina, nisam raspoložena ni malo, odvagujem što učiniti, sve je trošak i maltretiranje.

Nisam gledala blagdanski program ovdje, ne privlači me, baš ništa oko toga nisam zagledala, kako bude, bit će. Znam samo da juriti kući neću jer nemam kome, mojoj odrasloj djeci? To su odvojeni svijetovi sada, fizički i psihički, ne trebam ih na silu zajedno držati, niti okupljati, nije zrelo doba, posebno ne i njihove polovice, koje im zagorčavaju život, čujem, žale se, slušam ih i ništa protiv ne govorim, samo da dobro razmisle, ne srljati, bez naglih pokreta i odluka, sad je sve drugačije, sami biraju i odlučuju.

Mislim da ove blagdane trebam posvetiti sebi, onako sebično, neka sam i ja jedan puta na redu, ugoditi si sitnicama, kako mi dođe, kad mi dođe, biti prepuštena sama sebi. Pitanje je da li ću to znati, zaboravila sam na sebe i svoje želje i potrebe, sanjarenja, maštanja. Možda je rješenje da se pojavi princ i sve to bude lijepa blagdanska bajka. U svakom slučaju, moj poziv stoji otvoren, dođi k meni i odmori se, bar malo, ako uspiješ, kad već imaš priliku biti negdje dalje.

Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentiraj



Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u sve dobre, ali i one loše sitnice koje nam život može prirediti. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.