Nepoznat mi je i jezik. Ne u smislu da se ne znam sporazumjeti ili da slabašno natucam neke fraze, već mi je stran, jer nedostaje mu onih posebnih riječi, onih rođenih sa mnom i u meni, koje bi opisale tu čudnu prazninu, taj tinjajući strah, koji su se skrili u kutu moga srca.
Netko mi je rekao kako je hrabrost napustiti sve što si gradio i otići daleko, tamo gdje nisi bio niti mislima, a kamoli kročio tijelom. Pribojavam se da nije hrabrost u pitanju. Ponekad mislim da je veća hrabrost ostati i uhvatiti se u koštac sa svime što ti tvoj grad, tvoj svijet ne pruža, a trebao bi. Biti David tom Golijatu i boriti se do kraja.
No, onda, negdje iza potiljka progovara ludi putnik, onaj koji nikada ne želi žaliti zbog propuštenih prilika, neizgovorenih riječi i neokrenutih stranica. On ti pakira kofere, oprašta se s poznatim, sprema uspomene u džepove tvog kaputa i u kut tvojih usana. Da ti nenadano, kad tuđina stegne svoje prste oko srca, razvuče usne u osmijeh. Možda skrije kakvu suzu u kutu oka. Utješi te kad zidovi tog podstanarskog stana odjednom postanu preuski, a čežnja pregolema.
Najgore su večeri. Zapravo, onaj dio kada više nije dan, ali istodobno, noć još nije razlila svoju tintu po kutovima sobe. Onaj magični, čudni dio u kojem na vagi, oči u oči, stoje svjetlost i tama, tiho odlučujući tko će biti jači ovog puta. Ali sjene su sve duže i ja žmirkam u tom polumraku i važem. Beskrajno preispitujem svoje odluke, ali me u san uvijek odvedu pitanja i sumnje.
Hrabrost ili ludost? Borba ili bijeg?
Možda sve pomalo. Jer, kako izgraditi novo ako se grčevito držimo starog? Klimavog, koje prijeti da se sruči kao kula od karata. Nekada je potrebno uzdrmati temelje, pretpostavljam. Izvući na površinu sve što ih ugrožava svih ovih godina. Staviti na hrpu.
I početi ispočetka, na novom mjestu.
Kažu da novo stablo nikada ne treba saditi na mjestu staroga. Zemlja je već iscrpljena i ono, koliko god pokušavali, neće rasti onako kako bi trebalo. Neće širiti krošnje, zakržljat će, neće vidjeti nebo i sunce, nego tek koji tračak plavetnila ili sunčevu sjenu pod svojim nogama. Oko njega će sve rasti, bujati, a ono će uvijek ostajati isto.
>> Pješčani sat
Možda i jest tako, tko zna. Možda trebam pustiti korijenje daleko od svojih vrtova i pokušati ponovno rasti. Možda je u tome svo udilo hrabrosti.
Ima nešto što volim u toj nepoznatosti. Promatrati ljude. Strane, a opet tako slične u svojim tugama, dvojbama, smijehu. Nepoznati jedni drugima, dijelimo fragmente ovog života. Plačemo istim suzama, iste praznine srca čekaju biti popunjene. Tražimo mjesto da pustimo to korijenje, dosegnemo nebo.
A nebo je uvijek isto, gdje god otišli. Beskrajno, sunčano, tmurno, daleko. Mi smo ti koji činimo razliku, jer srce je tamo gdje želimo i trebamo biti, gdje će jedan komad neba biti samo naš.
