Svakodnevno prolazim dva puta dnevno pokraj drveta, ne zagledam, ne dižem glavu, samo promatram kako ću što brže do autobusne stanice stići i uloviti autobus koji će me do posla odvesti.
Danas laganim koracima se vraćam izmoždena i promatram drvo, podigla sam pogled i ugledala lišće, sitno, maleno, nježno.
Gledam deblo, nove grane, obilazim oko njega i utvrđujem da je šuplje, da nema sredinu, ostala je ovojnica od kore i prepuno je ožiljaka.
Zainteresiralo me je, nalazi se na vjetrometini, pokraj njega prolazi rijeka ljudi neprekidno, nema dotoka vode, nema dovoljno zemlje da svoj korijen pusti i hrani se i žeđ utažuje.
Samo, usamljeno, bez pomoći i njege, rezano, osakaćeno, godinama samuje i odolijeva svim burama i nepogodama.
Raspitujem se i saznajem da je to murva ili dud, da su ga sadili zbog dijelova za barke, da bi na proljeće skidali lišće i cvjetove s grana kako ne bi davalo plodove da ne bi padali i prljali. Korisna vrsta drveta.
Sjećam se svoga djetinjstva i duda bijeloga u dvorištu kuće. Kao djeca smo ga jeli neprekidno i bili žedni. Onaj karakterističan miris mi se urezao duboko u sretno djetinjstvo.
Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum
Onda je bilo gusjenica i dudovih svilaca. Proučavala sam o svili i Kini i putevima svile koji su bili poznati. Radila je mašta osnovnoškolke i dud mi je bio inspiracija za puno toga.
Odrastali smo zajedno, gledala sam slike sebe, dvogodišnje umrljane dudovim sokom, djevojčice kako se ljulja na ljuljački svezana da ne padnem. Potom nekoliko patkica i pilića jure i kljucaju dud. Sjećam se bake koja je strpljivo skupljala plodove a metlom čistila i vodom prala sok koji je bio sladak i mamio je pčele i ose i naravno muhe.
Odrasla sam, zasnovala sam svoju obitelj i učila moju djecu da jedu dud. Jedne godine, kad smo se vratili s godišnjeg odmora, duda nije bilo, a batrljak koji je ostao je bio premazan crnim uljem, kako ne bi slučajno izraslo išta iz njega.
Djeca su rekla: 'Mama, to je Kaja ubila drvo?' Da li ga je odnijela na groblje?
Nisam znala što reći, jer dvije godine prije toga joj je smetalo stablo šljive. Maleno, dostojanstveno, s nekoliko sočnih plodova. Ali, ostao je bagrem, ponos koji je pružao miris i hladovinu. Jest da je davao i brigu jer su cvjetovi opadali i djeca bi pitala da li je pao snijeg.
Vratili smo se s godišnjeg odmora, nekoliko godina nakon što smo ostali bez duda, zatekli smo srušeno stablo bagrema, premazano crnim motornim uljem. Suprug se uzrujao i otišao pitati susjede što se to događa, zašto? Odgovor je uslijedio da je drvo bolesno i morali su ga srušiti, a deblo su izbacili van, zbog truleži. Poslije smo saznali da su prodali što su mogli, obujam je bio preko metar. A ostalo su također prodali za loženje.
I danas, dok sam stajala pokraj napuštenoga ogoljenog debla duda, neka energija me obuzela i vratila niz sjećanja. Toplina se uvukla u svaku poru i nisam se mogla pomaknuti dugo vremena.
Drvo je fenomen, poruku šalje, jasnu i glasnu, željno je života. Traži malo prostora i mir, dostojanstvo. Samo vida svoje rane. Toliko snage izvire iz njega. Sve pršti nekim sjajem i magijom. Kao da je posuto vilinskim prahom. Čarolija koju sam osjetila, još struji u meni.
Udahnula sam želju za životom, slobodom. Snagu dobila, ojačala, mir koji sam postigla je dobio druge boje i ton.
