Kako život funkcionira

Objavljeno 22.12.2016.

Nije dadiljama lako! Teško se pripremiti za (ne)očekivano...

To je sve bajka, dogovori, smješkanja, uviđavnost, misliš da si princeza, a ne dadilja, misliš da si član obitelji, da si rođak koji je došao jer su ga se svi zaželjeli. Jednostavno si povučen, privučen, zasljepljen, očaran. Naravno na startu, a kako idu dani, tako shvaćaš da su to kiseli osmjesi, da je manje više sve izvještačeno, nije iskreno.


Koliko strpljenja treba, nije za vjerovati, jer bude jako jako naporno, svi se privikavamo jedni na druge, pokušavamo uskladiti svoja viđenja stvari i očekivanja, jer nije isto biti pod istim krovom. Ili dolaziti svaki dan, meni je bilo važno odmah.

Možda sam predugo odlučivala i gledala gdje ću, kada, kako. Smatrala sam da moji kriteriji nisu bili dovoljni, uvodila sam nove, zato sam i birala dugo i pomno obitelj gdje ću ići. Način odabira je bio šarolik, dugo sam komunicirala i chatala, skypala i pokušala napraviti dobar odabir. Pokazalo se nije uvijek sve kako ti se čini prvi moment, kako se žele prikazati, a doba dana i to svaki puta različito je poželjno loviti, tad si u prilici da 'upecaš' neki posebni trenutak i vidiš s kim imaš posla.

S dužom i češćom komunikacijom saznaš svašta, a zanimljivo je kad se počnu žaliti na bivše dadilje, tad imaš priliku saznati o poslodavcima puno. Selekcija svakodnevna, dobro da sam to napravila jer bih zasigurno uz drugačije kriterije prošla kao druge osobe, a kriterij je bio da se želim susretati s tim ljudima po stanu, da želim komunicirati s njima, da smo nekih sličnih pogleda i naravno da su djeca u dobi kad još možeš komandirati njima.

Novac je bitan al' sam ga ovaj puta stavila po strani jer se ne može sve, znači nisam igrala na kartu velike zarade, jer jedino uz drugu agenciju preko koje se pokušavam duži vremenski period ubaciti može biti dobra plaća, za vip klijentelu sve ostalo je tu negdje. Ista ta agencija traži prolazak njihove obuke, a dobro je što ti garantiraju drugi posao i zamjenu ako ne ide nešto, imaš na neki način poslodavca i oslonac, nisi sam na ulici.

Svakodnevni kontakti, tko što radi, ja na skype i razgovaram s budućim poslodavcima, pokazuju stan, kuće, šeću i svaki grm na kraju vidiš. Ta šetnja mi je odmah jednu dansko englesku obitelj anulirala, jer žive na farmi udaljenoj sat vremena vožnje od ikakve civilizacije, imaju 28 raznih životinja u 6 vrsta koje treba njegovati u smislu hranjenja i šetnji i čišćenja. Sve mačke i psi imaju pristup kući kao i ptice, samo krave i konji su uz kuću u toru ali ih treba puštati i utjerati u štalu.

Baš zato što sam kao malena provodila na selu, što sam vidjela kako to sve ide sa životinjama, sam na fini način pitala tko sve vodi brigu o životinjama i koliko vremena to dnevno uzima. Potom kada i kako sa blizankama koje treba dadiljati ako ću biti sa životinjama. Naravno da je negirala sve, kao 5 min za životinje ... sve u svemu, objasnila sam da to meni neće poći baš od ruke, pa neka samo razgovaraju i sa drugima.

Irsko kanadska obitelj mi se činila dobrom, međusobni svi kontakti su ok, neka vibra je među svima nama, djeca su me više puta dnevno na skype tražila da se igramo i jako sam im se dopala, razgovarali smo o svemu i crtali. Odlučila sam k njima otići, bila sam izabrana od poslodavaca, a to su djeca. Put, pakovanje, sve je to prošlo, i dobro je što sam si popis napravila jer bih zaboravila bitne stvari, treba ga imati. Popisi nužni, bar meni, daju neku sigurnost.

Na aerodromu me osobno gazdarica dočekala. Čak mi je kofer nosila do auta. Rekla je da su djeca htjela doći s njom ali je duga vožnja autom i nije ih htjela sada voziti. Poslije sam shvatila zašto, jer su se na zadnjem sjedalu to dvoje djece neprekidno svađali i tukli, kidali su sve što im je bilo nadomak ruke, jedno od drugoga su otimali igračke i grickalice. Uvjerila sam se da nikad nitko od njih nije sam išao kao vozač s djecom, mali vragovi.

Stigli smo, dobila sam sobu, poseban toalet uz sobu, sve uz puno osmjeha, osjećam se ugodno i to mi je sad najvažnije, ono kad te dijete zagrli pa je iskreno, pa te gazdarica zagrli i osjetiš toplinu, a kad gazda zagrli, odmah trči i pas. Dani prolaze i sve više shvaćam da se pod hitno moram iz kuće maknuti jer sam djeci doslovce 24 sata meta, moram mozak odmoriti od priča, uspavanki, pjesama i plesa.

Izrazila sam želju da bih rado izašla van, prošetati i popiti piće, a gazdarica je klimnula glavom, to kao da je i potvrdila, dok je gazda bio konkretniji - 'Do you want mail or female...'

Nisam sebi mogla doći od takvog pitanja, pa sam rekla da mi je svejedno, jer želim doslovce i bukvalno samo popiti piće i prošetati, da ne budem sama. Shvatila sam da kućnu ravnotežu moram ostaviti u balansu, to je za moj opstanak važno i presudno, imati vrijeme za sebe, pa sad kad vidim, tako, htjela ili ne, postat ću izlazeća dadilja, posjećivat ću pubove ili što god već, a ne želim. Nije mi do toga, nimalo, možda mi se dopadne, čisto sumnjam.

Od toga razmišljanja, kako doskočiti i imati vremena za sebe, sve se uskovitlalo u meni. Uhvatila su me nekakva nova ili stara osjećajna faza u novom ruhu pojavila, sad sam pod emotivnim pritiskom jer mi sjećanja naviru, nevjerojatno kako živim fragmente svoga ranijeg života ponovo na drugi način. Razmišljam i slažem scenarije, kuda izaći, koliko biti vani. Ništa pametno da smislim. Svaki dan druge igre, tako sam se igrala s oboje djece jučer cijeli dan, trebalo je izdržati jer se neprekidno svađaju, 3,5g je razlika i dobro znam što je to jer sam se sa svojom djecom uvijek morala kao žandar postavljati, a i danas uvijek i vječito, dok god sam roditelj koji voli oboje jednako.

Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum


Dakle, važno je pronaći svakom ponaosobno zanimaciju u različitim prostorijama, da ne trče jedno drugom i ne otimaju, da mogu raditi svoj kućni posao a oni sigurni i zadovoljni.

Razmišljam o svom životu, htjela ili ne, prisjetim se i jučer sam se vratila u ona doba kad su moja djeca bila toga uzrasta i koliko sam samo vremena s njima provela igrajući se, koliko sam samo morala mašte imati za okupiranje njihove pažnje jer baš nije bilo u to doba nešto novca za život, bila mi je važnija kvaliteta hranjenja i oblačenja. Štipaljke su bile glavni medij i kreativnost, puno plesa i grljenja, gimnastike, valjanja po podu, treniranja ravnoteže i udaraca rukom i nogom, preslagivanja ormara i stvari, kreativnosti na svakom koraku uz priču.

Sva ta razmišljanja su me nagnala da  osjetim potrebu da budem majka ponovo, malenoj djeci ma što god to značilo, jednostavno sam željela jučer grliti svoju djecu, onako kako sam to uvijek radila, malenu i bespomoćnu. Nevjerojatno što čini mašta, a možda je i samoobrana se uključila. Međutim, život ide dalje i tako neke nove situacije ti vrate sjećanje, samo ono koje ti je pri srcu, a koji val topline prođe tijelom. Regeneracija organizma, oporavak, nešto je, nešto bitno se događa i neka, neka dođe do promjene jer svaka promjena na život kakav sam nažalost zadnjih godina imala je samo dobro došla.

Gledam u psa, koji je sam, zatvoren u malenom dvorištu, stražnjem, osuđen samo na nas ukućane, uporno treniram tog jadnog psa nekim osnovama kako bih ga mogla šetati uz oboje djece vani. Provodimo svi povremeno u malenom stražnjem dvorištu vrijeme u dresuri, pas skače i ruši ih. To pokušavam spriječiti, nisam dreser pasa, ali što sad?

Taktike isprobavam, danima sam provodila s psom da se privikne na mene, osnovne instrukcije, šetnja sa punim đepom hrane da posluša, pa ju četkala i tako ju privikla na sebe. Potom sa malim, jer on me hoće poslušat, ali je opasno jer po cesti moramo hodati, a auti jure dok se ne dođe do šume, teško i nezgodno, imam dugu uzicu i moram ju svakog puta uz sebe povući da ne izleti pred auto, a sin im je nespretan u hodanju, bez kondicije, bez orjentacije  i nezainteresiran.

Sve u svemu kombinacija za sjesti i plakati, ali se ne predajem. Pronalazim rješenja kao i uvijek, u brdima i planinama u kontejneru bez signala i s povrijeđenim osobama. Ne ponovilo se nikad više, a kamenje frca od miniranja kamenoloma ... ja odgovorna osoba pred zakonom. Sjetim se jednog od svojih poslova kada sam bila jako potrešena, nisam se predavala, ali htjela ili ne sve me to vraća, onako isječcima na neka minula vremena, na sve te korake koje sam prošla, vraća mi se snaga, vraća energija a najvažnije samopouzdanje koje je počelo biti previše ugroženo, poljuljano, zaboravljeno i potisnuto.

Zato ne predajem se i evo mene, nasmijane i na irsku maglu i kišu, ne vidim, ne osjetim, čekam neka druga doba koja trebaju doći, a ne znam ih opisati. Za sada samo vidim kuhinju, a cijeli život mi se uglavnom u kuhinji odigravao, surfam i logički razmišljam, tražim savjete za psa i djecu, ono dvoje djece na cesti, dvoje djece i auti, pas na cesti, dvoje djece s užasnim psom na cesti, Dvoje djece koja bježe od svega, Dvoje djece koja ne slušaju, Dvoje djece koja mi svaki trag energije usisavaju.

Treba tome svemu doskočiti, dani se nižu, niti jedan sličam prethodnom, samo što je sa novim izazovima koji su nerješivi, sve više prljavoga veša i kuhanja, sve manje vremena za mene osobno. Tko će to sve i do kada izdržati? Naravno da moram, ali mi fali sada big hug i iskreni osmjeh, topla riječ.

Nije dadiljama lako ako su emotivne, ne smiješ se vezati ni na što...

Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.

Lily Laum




Povezani sadržaj








Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u različite životne priče i sudbine. Moći ćete pročitati različite teme o tome kako se nositi i kako se suprotstaviti svemu što život sa sobom nosi. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.

Popularno na blogu