Nezaposlenost nije godišnji odmor

Sa starog posla sam ''morala'' otići jer mi je istekao ugovor, a stjecajem okolnosti nisu mi ga nisu produžili. Zašto je i kako do toga došlo je puno dublja tema koju će jednog dana čuti moj psihijatar - kad ga budem imala. Kad se sjetim tog razdoblja instat mi krene nervoza u želucu, mijenjam raspoloženja, istovremeno sam ljuta, razočarana, tužna i ogorčena. Iz ovoga možete zaključiti kako taj posao nije bio dream job, ali opet, sjetimo se gdje živimo i da ne možemo živjeti od sunca i ljubavi. 

Trebao mi je posao i vjerojatno bi ga nastavila raditi unatoč tome što mi je službeni mobitel zvonio u 6 ujutro, u 11 navečer, nedjeljom... I unatoč tome što sam zadnja tri mjeseca radila po 12 sati dnevno i što sam bila pod nezamislivim količinama stresa. Evo, i sad kad se toga sjetim nervoza u želucu već počinje. 

Koliko god mi je možda pao teret s leđa što mi ugovor nije produljen, toliko nisam bila spremna na nezaposlenost. Dan je dug kad znaš da je najveća obaveza koju imaš prošetati psa., skuhati ručak, pospremiti stan, otići u dućan. Najgore mi je bilo kad bi dan već prošao, a ja nisam napravila ništa. Ništa. Cijelo prijašnje radno vrijeme bi prošlo, još jedan utorak ili srijeda bi prošli, a ja nisam radila ništa. 

Na početku sam se dobro držala, redovno sam vježbala, gledala sam filmove, družila sam se s ljudima. Pospremala sam, šetala psa, tu i tamo nešto i skuhala. Vrlo brzo sam upisala jedan tečaj jer nisam željela samo besposleno sjediti doma. Obavila sam one formalnosti - burza, zdravstveno i većinu dana pisala molbe. Otišla sam na koju kavu, pokoji izlazak, ali vrijeme je prolazilo brzinom svjetlosti. Kako je vrijeme prolazilo, ja sam se sve više osjećala krivo ako bih negdje zgubidanila pijući kavu, a nezadovoljstvo situacijom je raslo. 

Iako sam svakodnevno vrijedno slala molbe, traženje posla je išlo sporo i neuspješno. Iako i samo traženje posla je - posao. Zahtijeva velik angažman i da, koliko god to čudno zvuči, traženje posla uzima puno vremena. A naučila sam da traženje posla u mojoj nesretnoj novinarskoj struci zahtijeva i dodatni angažman. Nije to kao u ostalim strukama, zovu te na razgovor, pa na drugi ili treći. Eventualno još testiranje. Ne, od tebe se prvo očekuje da se pokažeš. Prvo ti njima nešto napiši (nacrtaj, otpjevaj, visi na trapezu) pa će te onda možda zvati na razgovor. Tako sam većinu dana pisala tekstove koji su i dalje bili samo natječaj za posao. Neki poslodavci se nakon toga više nisu ni javili, neki su me zvali na razgovor. Zapravo, što se tiče količine poslanih molbi i odaziva imala sam čak dobru prolaznost, oko 50%. 

Jedan poslodavac mi je posebno ostao u sjećanju. Njegov oglas nije bio baš previše jasan, ali nakon poslane molbe i CV-a se javio i tražio dodatno motivacijsko pismo jer nije bio zadovoljan angažmanom koji su kandidati pokazali pa nek' još to napišemo da on vidi kako nam je stvarno stalo. I što bi mu vi odgovorili? Moja prva reakcija je bila spominjanje rodbine u nepristojnim radnjama, ali nisam imala previše izbora - napisala sam i motivacijsko pismo. Ali, kako napisati motivacijsko pismo, a nemaš pojma o kakvom se točno poslu radi, kakvi su uvjeti... Uglavnom, u tom nezaposlenom razdoblju, došla sam do zaključka kako si poslodavci uistinu dopuštaju previše i kako nema načina da ih ih impresionirate. Uvijek postoji netko bolji, obrazovaniji, s više iskustva, s boljom vezom. I da, teško se pomiriti s time. Jednom kad vam razmišljanje krene u tom smjeru, teško je naći novu motivaciju. 

Priznajem da je bilo dana kad sam pod dekicom na trosjedu gledala filmove. Došlo mi je da odustanem od svega i odem u Kambodžu saditi cvijeće (ok, to je uvijek opcija). Bila sam, kak' se ono veli, za niš! Nije mi se pilo kave, nije mi se družilo s ljudima, nije mi se hodalo po svijetu dok je kraj mene hodao veliki ružičasti slon - nezaposlenost. 

Voljela bih reći da se onda samo od sebe nešto preokrenulo i da sam dobila dream job i to preko natječaja. Nije. Istina je da sam motivaciju za dalje vukla iz peta i da sam se tjerala ne odustati, ali nekako sam se našla u pravom mjestu na pravo vrijeme. Veliki ružičasti slon me prestao slijediti, a Kambodžu spominjem u trenucima kad mi je svega dosta. 

Ono što mogu reći svima koji su još uvijek u toj ili sličnoj situaciji je da ih razumijem. Bit će teških dana, bit će glupih oglasa, bit će boljih kandidata na razgovorima i bit će vam zlo od pisanja molbi. Većinu vremena nećete znati što biste sa sobom i vjerojatno će vam u nekom trenu sve ići na živce. Ali ono što nikako ne smijete napraviti - ne smijete odustati!