Kako život funkcionira

Objavljeno 16.06.2017.

Nevolje sa stanovanjem na sezoni

Sve dok te ne snađe potraga za nečim, ne znaš zapravo koje su to muke, koja su to trčanja i traženja, koja je to potrošnja energije, živaca. Koliko samo strpljenja, diplomacije i snalažljivosti trebaš, a tek kratko pamćenje? Ono je bitno. Zaboraviti sve neugode jer nema naprijed.

Pri svemu tome moram uvijek biti sabrana i raspoložena. Nema mjesta ljutnji, ni slučajno padati u očaj, sjesti i razraditi taktiku, napraviti plan. U nekoliko navrata sam bila prisiljena zbog prirode posla se dislocirati od doma svoga, na način da sam morala iznajmiti mjesto za biti prije i nakon posla i živjeti daleko od ugode svoga doma.

Shvatila sam, nakon niza seljenja, u jednom i više gradova, da to sve nije bezazleno. Stanovanje je jedna od bitnih životnih potreba.

Naime, tek kad sam u situaciju iskusiti traženje i boravljenje van svojih udobnih papuča, sve postaje jasno, meni su uvjeti u kojima provodim vrijeme važni, ako mogu birati, biram, ako ne prilagođavam se a istovremeno prilagođavam prostor. Seljenje i biranje i stvaranje uvjeta kao i prilagodba znaju potrošiti energiju i toliko iscrpiti kao da si cijeli dan kopao u rudniku ili bio u polju brati metlice gdje moraš biti sagnut cijeli dan nadnice.

Ne razmišljamo o ičemu sve dok nam nešto ne počne smetati, toliko nedostajati ili ne možete više bez toga ili poželite drugačije, naravno uvijek bolje i jednostavnije i prilagodljivije.

Često, zapravo ponekad je tako lijepo se prilagoditi prostoru, ovisi sve gdje sam se uspjela smjestiti. Tako, kad se samo sjetim što sam sve vidjela, rado bih bila s Wellness opremom i vanjskim bazenom i saunom, no to je nešto drugo jer nije isto boraviti prespavavši ili živjeti u prostoru.

Zašto pišem ne znam ni sama, možda baš zato da analiziram i shvatim gdje je taj čarobni ključ kojim se sve rješava, navodno ga ima, ali ga očigledno tražim na pogrešnom mjestu.

Ima i vrlo jednostavna opcija, možda da sebe uvjerim da sam razmažena ili da baš nisam realna. Međutim, toliko toga sam prošla u nekoliko navrata, kroz cijeli niz godina, da bih najradije vrištala zbog nemogućnosti nekog pametnog rješenja i odabira. Imaš suđe, nemaš kuhalo, imaš ormar a krevet sa propalim madracem, imaš mini kuhinju jako dobru i opremljenu, ali bez prozora, ulaziš i vjetriš samo kroz ulazna vrata. Nemaš perilicu rublja, nemaš ni mjesto gdje da si opereš stvari, nemaš posteljine, imaš tuš ali se ne možeš od bojlera progurati do njega...

Gotovo uvijek je neki minus, a prije svega je iznos najma taj koji diktira sve, većinu, jer živjeti u jednom od najskupljih gradova nije lako, nije lako inače a posebno kad je stanarina gotovo identična primanju, zato prvo odabrati iznos do kojega se može ići i onda sve ostalo.

Sezona je ta koja diktira sve, nažalost je potražnja za smještajem toliko velika, da nema granica iznosu koji trebaš iskeširati za svaki mjesec unaprijed.

Razne situacije sam prošla, u bezbroj kombinacija stanovala, znam samo da sam premorena od svega i rado bih zaspala i da ne moram išta raditi po tom pitanju. Godine nose svoje, nismo više učenici i studenti kada nam nije bilo važno puno toga, stvaraju nam se navike, jutarnji i večernji rituali, bez kojih možemo ali zašto bi ako ne moram. Bez kave jednostavno ne znam započeti dan.

Svako treba svoj mir, biti svoj bar na nekoliko sati dnevno, a o odmoru i kvalitetnom snu i mogućnosti pripreme hrane se treba podrazumijevati.

Biti sam u malenom skučenom prostoru bez osnovnih komada namještaja i posuđa za boravak, ili dijeliti sobu ili stan ili unajmiti sobu ili .... ni sama ne znam kojih bi to još bilo realnih mogućnosti. Jedno je jasno, zaboraviti na bilo koju privatnost i mir ako ćeš dijeliti išta.

Hodanje na trepavicama bih prozvala kad imaš namćorastu osobu kojoj sve smeta, sve primjećuje, sve mora pregledavati i dirati, nikakve privatnosti nemaš. Nije mi jasno koja je to satisfakcija da u svaki komadić odjeće i svega što sam dopremila se mora nos zabosti? Sve dotaknuti i okrenuti.

Ljuti me to i ne znam kako riješiti, izbora za drugo mjesto stanovanja baš i nema ako mislim nešto i uštedjeti za kupiti si odjeće, cipele i slično. Tu dolazim do kalkulatora i sve dobro moram prožvakati, dakako financijski, jer kad nemaš čime platiti, sve je uzalud.

Ono što sam naučila sada koliko ljudi u ovom okruženju znaju tražiti da ih se cijeni, mogu reći i iznuđuju da budu cijenjeni. A kako mogu cijeniti nekoga tko ti kaže cijenu i onda počne nabrajati još toliki niz fixnih dodatka plus potrošnja, da ne mogu doći k sebi, za što sve ljudi traže novce, što sve ide za plaćanje osim samoga najma, nevjerojatno... i pitam se tko to kontrolira, jer i porezi se moraju plaćati.

Život ide. Ali ono što mi je baš uvijek alarm, opomena da treba doći do promjene je kad se vraćam mjestu stanovanja i počne me želudac peći, kad idem s nelagodom, kad ne volim otvarati vrata, kad ne znam što me čeka, kad me boli glava i pijem tabletu ... a nema puno da sam preselila. Što misliti i napraviti, ne znam, ali ne imati privatnosti je ono što pomalo počne izjedati i smetati. Krenula uzbuna, eto, organizam se budi, nastupa samoobrana.

Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum


Ništa posebno i ništa spektakularno ali mir, privatnost, topla soba, topli čaj, malo juhe da si skuham, kavu ... mijenjam ritam i budim se noću i pravim sendviče za posao jer mi moja nesigurna primanja ne omogućuju drugačije, ni studentima se ne puše za vratom dok si prave kratke napitke.

Postavljam si pitanje i samo kažem ... otok?

Tamo domicilno stanovništvo, odnosno poslodavci nude i smještaj uz posao. A potom i stavim veliki upitnik jer preseliti na otok ni malo nije jednostavno, to mora biti uvijek jako dobar razlog, a nisam motivirana ičim, ni primanjima ni stanovanjem.

Puno toga sam vidjela, još nekako je van sezone, zimi, a ljeto? Svi iznajmljuju sve što mi kontinentalci ni zamisliti ne možemo, šupe, garaže, tzv. pomoćne dvorišne prostorije. Znam samo jedno, treba otići od kuće i učiti se i naučiti doslovce pameti prije svega. Meni je moja upitna, očigledno ju nemam sada, ne mogu biti nečija igračka, marioneta, sluškinja, ili kako god ... uvijek sam svoja, a to baš nije pametno, ili je?

Ponude su se nizale i nižu, zašto sama žena svakome upadne u oko? Naučila sam da sama žena nije lako biti nigdje, jer okolina smo koja smatra da sama znači i dostupna, sama znači da moraš slušati tuđu volju i prilagođavati se svima, doslovce svima.

Kako objasniti neobjašnjivo? Kako i na koncu zašto objašnjavati?

- Da, sama sam, ali neovisna i željna mira i spokoja, sama sam svojom voljom jer volim ono što nisam primijetila da i drugi rado imaju...
- Da, sama sam, prebirem misli i mirim se s tim da je bolje biti svoj nego tuđe oruđe, zabava, uvijek na usluzi...
- Da, sama sam jer nisam osjetila kemiju, privlačnost, nije me itko zainteresirao svojim duhom, nije me itko šarmirao....
- Da, sama sam jer nije dovoljno da je netko samo muško i odmah je najbolji na svijetu...

Da, sama sam i još brišem sjene tvoje, tvoj obris, tvoj trag, jer dok te ne stavim u ropotarnicu neće biti mira mojoj duši koju si osvojio, prisvojio, zauzeo ... shvatila sam, zašto, gladan ordenja si bio ili ... nikad otkriti neću, a možda i hoću, zato sam sama, da ne pogriješim ponovo. Nikad više ti!

- Da, sama sam jer je to najbolji izbor. Legnem kad hoću, čitam što i kada hoću...
- Da, sama sam jer bih rado bila i nadalje svoja, radim i plaćam svoj boravak van svoga doma...
- Da, sama sam jer me još nitko nije zainteresirao ičim. Ispadne da sam nedodirljiva princeza bez mana...
- Ne, imam previše mana i godina da bih se mijenjala, prilagođavala nečemu što nije dobro...
- Ne, nisam avanturista van sportskih aktivnosti, mir, stabilnost, dvosmjernost je čemu stremim...

Još priča potražite na stranici zrelazena i blogu lovewithspirt.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentiraj



Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u sve dobre, ali i one loše sitnice koje nam život može prirediti. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.