Kako život funkcionira

Objavljeno 18.11.2016.

Ne nisam pogriješila, svoja sam, jača, čvršća, odlučnija...

Idite za svojim snom, postavite cilj, želite, planirajte, maštajte ne odustati ni po koju cijenu jer nikada ne znaš što će ti se dogoditi ne budite kruti prema sebi, disciplina da, zacrtati si morate granice i okvire, ali mašti ne škola? Fakultet? Radno iskustvo? Izgled? Godine? To je sve toliko nevažno ako imate instikt i za njim se kao smjernicom krećete.


Čitajte što više i sve, baš sve što vam dođe pod ruku, nikad ne znate što možete naučiti, razgovarajte s nepoznatim ljudima u prolazu, neformalno, dok ste u javnom prijevozu je idealno, izađete iz busa van i razgovor završen toliko divnih i posebnih ljudi ima, toliko životnih priča, toliko topline i razumjevanja, toliko mašte i želja... A što mi radimo? Zavučemo se u svoja 4 zida i wifi nam je jedini put ka komunikaciji, nikada ne znate koga imate za sugovornika, i sami svoj identitet skrivate.

A onda treba reći sad je dosta!

Sabrati sve opcije koje postoje, baš sve i pokušati napraviti križaljku kuda, kako, zašto treba dobro osmotriti svaku opciju osobno i onda ići ka onoj koja donosi približavanje cilju sve pomalo hipotetski zvuči, ali na primjerima svoga puta je vrlo jednostavno objasniti bezbroj krivih poteza sam napravila, to tek sada vidim, ono s odmakom, hladne glave sve ima drugu konotaciju, nisu toliko bili krivi jer nisam s puta zacrtanoga skrenula, već sam si otežala i usporila.

A ona izreka da svako zašto ima svoje zato je prava, kao i da se ništa u životu ne događa slučajno, sve ima svoje razloge i uvijek se otvori neki novi put. Mogla bih tako nabrajati još i još. Znam samo da je čovjek sam onoliko koliko to dozvoli i odluči biti. Što to znači biti sam? Niz stručnih i inih napisa ima, a i cijeli romani su ispisani, budite si društvo i ugodite si, nikada ne treba od sebe odustati i nikada zaboraviti da je čovjek društveno biće i sve ima svoj vijek trajanja.

Ostala sam bez bliskih osoba, 4 sahrane u 3 godine koje su me iscrpile nakon prethodne 2 godine njege teškoga bolesnika, podredila sam se obitelji, bolesti, njezi... Bez posla i primanja, na zavodu za zapošljavanje, bez naknade i sama bolesna, a teški posao njegovanja je uzeo svoj danak kao i moj prethodni terenski posao, sve se odrazilo na moje kosti, o umu, a psihi je posebna priča.

Ono malo zaliha se istopilo sa drugom sahranom, a svaki dan je ostalim članovima obitelji trebalo na stol postaviti obroke, režije platiti. Nisam odustala, nastavila sam raditi ono što sam naučila, njega bolesnih i pranje i kuhanje i spremanje, bicikl je ravničarskim rodnim gradom bio opcija za brzo stizanje na nekoliko adresa rada.

Pržilo je sunce, ruke i lice i vrat su mi izgorili, ranac na leđima je stvarao znoj, a poslije majica kao jedro na propuhu i nastradali su mi mišići koji kičmu drže, bolovi neizdrživi, utopljavala sam se u sred vrućine i mirovala svaki mogući sekund.
Potom sam krenula surfati, napustila sam online okruženje, jer nisam imala vremena uz njegu bolesnih ukućana niti sna dovoljno akumulirati.

Društvene mreže su prepune informacija, samo ih treba znati iskorisiti, selektirati i razabrati što je realno i moguće, a što ne. Odlučim se baviti napornim poslom na nekom drugom bolje plaćenom odredištu, ali opreza nikada dovoljno. Istražujem ... saznam toliko pogubnih činjenica o prevarama i izrabljivanju,pa se okrećem zvaničnim agencijama za informacijama. 

Svakim danom ih je sve više i varijacije su na istu temu vrlo blage. A naše žene sve pohrlile ne pitajući puno, važno da je to preko granice, važno da se euri isplaćuju, važno da su to lijepe kuće, a sve mi znamo kuhati i spremati i sve smo mi prošle bolesti u kući.

Razgovarala sam s bezbroj žena koje su i promijenile puno agencija, koje su promijenile mjesta rada u smislu obitelji koje opslužuju, žena koje su potpisale ugovore, a da se nisu konzultirale, koje su postale vezane za nepovoljno, koje su otvorile obrte u stranim zemljama i moraju plaćati obveze, žena čije su se obitelji počele raspadati njihovim odlaskom, a i žena koje su svojim odlaskom zaboravile na svoju obitelj.

Sve je slično, nijansirano u smislu samoga rada, jer ovisi isključivo kako se kaže gdje te zapadne, odnosno o okruženju u kojem se nađeš, nekima je dobro, a većina ih osim njege jedne osobe po ugovoru, ima dvije jer supružnik je star i ima svoje potrebe, a poslužuju i njihove goste, druge ukućane, bave se kućnim ljubimcima, vrtom oko kuće ... pronađe se tu puno duži popis.

Biti samozaposlenik u stranoj državi nije lako, kao niti otvoriti obrt ili firmu, gledajući i upoređujući, jednostavnije je nego kod nas. Otvoriš za kunu - dvije, a zatvoriti bez nekoliko tisuća ne možeš. Slušajući dogodovštine, obim posla, iskustva sa agencijama, sa našim posrednicima, a još pri tome ne znati tečno jezik, nije bilo teško odlučiti, neću se hvatati onoga što ne može dobro početi niti trajati a ni završiti. Bezbroj puta sam razmišljala o svome zvanju, zanimanju, završenom fakultetu, godinama karijere iza sebe ... sve sam to odbacila i otišla na sjever EU biti dadilja. 

To je posebna priča jer se u nekoliko rečenica ne može opisati, ali savjet mogu dati, ništa bez ugovora i to od prvog dana gdje treba biti precizirano sve, počevši od dnevne satnice, prekovremenih, noćnih, vikenda, drugog posla osim dadiljanja, načina isplate, prijave, svoga odmora, smještaja, korištenja aparata i sobe ili stana, doslovce ništa ne preskočiti u ugovoru, poslije je sve prekomplicirano rasčistiti i uvijek ostane nešto visiti u zraku nedorečeno i kao podrazumjeva se.

Dani su prolazili i mjeseci, naravno da nisam imala ugovor, a kamo li precizan ugovor, pa su se šestosatna dadiljanja pretvorila u 24-satno i kuhanja i spremanja i peglanja, a naravno i održavanje dvorišta, osim stana i kućnog ljubimca, sreća da volim pse i šetati.

Razbolila sam se, temperatura, djeca su neprekidno bila sa mnom, preselili su u moju sobu, po noći su dolazili na spavanje, imali su noćne more, roditelji su im izlazili u pub gotovo svako veče ili bi otišli negdje na put. Sreća da sam od malena puno i svašta radila, ništa mi nije bilo nepoznato.

Moja djeca su velika, ali sam puno volontirala djeci svoga grada i ostao mi je taj duh i razne igre. Uspjevalo mi ih je zabavljati i kuhati i prati i peglati, a to su sve bile gomile, ispod 4 mašine veša dnevno nije bilo, sve se odmah stavljalo u sušilicu i peglalo na paru parnom postajom u malenom zagušljivom prostoru.... Neispavana, na nogama.... zimsko doba koje je na sjeveru vrlo vlažno je rezultiralo upalom pluća, visoka temperatura i kašalj, gušila sam se. Posjet liječniku, lijekovi i naredba da minimalno 5 dana ležim. He he.... možda sam uspjela 3 sata odležati,a ostalo raditi, jer sam bila pod njihovim krovom i pravila su bila jasna.

Vukla sam se uz lijekove malo ojačala,ali nisam ozdravila i vratila sam se kući, legla u krevet i izliječila upalu porebrica koja me je slomila, iscrpila. To je bila dobra odluka, dolazak svojoj kući, u svoj krevet, svoje papuče, svoj stol i stolicu.
Oporavak je potrajao i nastavila sam volontirati u svome gradu, posla nema, nitko nema za pristojan život i osmislila sam nekoliko zgodnih projekata koje smo provodili. Potraga za poslom se nastavila, nisam gledala granice ni udaljenost ni vrstu.

Pisala sam priče, potaknuta maštom, pune emocija i strastvene, moj dan je trajao 25 sati i u intervalima konverzacija za posao, s prijateljima razmjene iskustava i događanja, kuhanja, spremanja sam uspjela i mašti dati krila i odlaziti u neki drugi svijet koji je bio moj. Zapisivala sam želje i žudnju i čežnju. Sofisticirano sam opisivala životne okolnosti koje sam zamišljala i davala im erotski naboj. Nakon podužeg razmišljanja sam proslijedila i još i sad je rado čitano na portalu.

Svakodnevno sam bila angažirana sa prevođenjem i ispomoći u konverzaciji, pisala sam bilješke o svome gradu i kulturnoj baštini, odlazila na različite skupove i izvještavala na stranicama društvenih mreža, učila djecu u radionici nakita tehnikama baratanja pojedinim materijalima, provodila 3 puta tjedno s djecom s posebnim potrebama na bazenu, pomagala umirovljeničkim udrugama povremeno iza njihovih aktivnosti spremiti prostor, dežurala svakodnevno pri jednoj udruzi nekoliko sati i naravno vodila brigu o svom malenom kućanstvu i svojoj odrasloj djeci.

Odluka je pala, idem na more, nisam bila 9 godina, a jača prehlada me uplašila nove upale pluća. Što žena može raditi na moru osim sezone? Koji su to poslovi? Shvatila sam da od lepeze potražnje nemam nikakav izbor, jer profesionalna kuharica nisam, niti konobar niti barmen ... da skratim, puno toga nisam, gotovo ništa nisam kad sam bolje razmislila. Što raditi, za što aplicirati? Odakle mi početni kapital? Kako aplicirati i reći istinu, a sakriti svoj inženjerski radni vijek? Što navesti u zamolbi? Nekoliko varijanti zamolbi sam napisala i odlučila ponuditi se kao pomoćna kuharica, sobarica ili domaćica, a možda prođem i kao recepcioner.

Bilo je nazivanja, razgovora, pregovaranja, nisam skrivala da nikad nisam u sezoni radila, a čega sam se sve naslušala, nekom drugom prilikom ću pisati. Dogovor postignt, kupujem na rate avionsku kartu i krećem u grad u kojem sam 4 godine radila inženjerski posao, vodila izgradnju zapaženih objekata i bila član društva inženjera, velika,  a opet mala sredina, znali smo se svi međusobno. Ostala sam u kontaktima sa nekoliko osoba svih ovih godina, ali nikome nisam rekla za dolazak. Bit ću mjesec, dva, možda 3, pokušati se okupati u intervalima posla i spavanja, nema izlaženja, nema druženja, nema drugoga života, samo rad i spavanje, a kad se more zagrije, kupanje. Nadala sam se ozdravljenju duha i tijela.

Počele su pripreme i dnevno sam pješačila između 5 i 10 km da steknem kondiciju, čekao me je fizički naporan posao. Pripremila sam se jesti 2 mjeseca isključivo sendviče, slabo komunicirati, jednostavno izbrisati prošlost u daljoj komunikaciji jer je neshvatljivo to što činim, ni sebi baš nisam bila jasna s tom odlukom, ali što je tu je pa koliko izdržim.

Let noćni, miris mora me opčinio, kao da nikad i nisam napustila okruženje soli i mediterana. U gluho doba noći dočekale su me 2 mlade dame, mlađe od moje djece, sobarice, odvele me u stan, suterenski, desetak metara ispod ceste, nivo loše izmjene zraka i lošeg pritiska. Dvije sobe, od toga jedna sa 2 kreveta (jedan je na kat) za 3 osobe, i druga sa 4 kreveta koja je ulaz, dnevna, spavaća, kuhinja, prolaz do kupaone. 6 žena na 1 mjestu i 1 kupaona i 2 ringle na štednjaku, 1 ormar, 1 lavabo u sudoperu i maleni frižider... Treba li išta drugo reći? Zamislit tu cijelu situaciju, kada su torbe i koferi s garderobom po podu okolo?

Preskakanje i čekanje reda za toalet je bila svakodnevica, uvijek je netko nešto radio. Nitko se na nikoga nije obazirao. Rekla sam da ne znam kuhati i zamolila da se na moj krevet ne sjeda, to je bila sa moje strane manje više sva komunikacija. Nisam mogla shvatiti da se netko može onako prljav i prašan i znojan izvaliti na krevet i jesti i pušiti u krevetu, čudne neke navike i tad sam shvatila da imam zlatnu djecu.

Kavu sam si kuhala na drugačiji način, ponijela sam shaker i mučkala 3 u 1, kupila bih sendvič i pojela, a ambalažu nusput bacila u koš. Stan je bio katastrofalno prljav, pa ne mogu vjerovati da sobarice žive na takav način. Jednu nedjelju sam dok su svi spavali u rano jutro oprala i očistila sve podove jer nisam više mogla gledati razliveno i poliveno i po tome hodati. Posao je bio naporan sam po sebi, desetak sati pranja i glancanja, a odlazak do pokreta je trajao više od pola sata hoda, pa tovarenje torbi i nošenje do mjesta rada i poslije opet nošenje nazad i pola sata do stana. Izdržala sam, ne znam kako ali jesam i gušio me suterenski stan, teško sam dihala, nikako punim plućima, zamolila sam preseljenje i dobili smo drugo mjesto, prepolovili su nas.

Pročitajte još priča od blogerica Lily Laum


Odmah je bilo ugodnije ali ne i onako kako je moglo biti dobro, uvijek se nađe kolovođa lošeg raspoloženja i pravljenja rasporeda za sve. Pronašla sam kamo ću i kako, prešla sam u drugu firmu i iznajmila sam sobu u obližnjem selu uz rijeku. Koje olakšanje! Sama u sobi, nije za vjerovati, nema hrkanja i gurkanja, nema glasnog dobacivanja i tv-a, mir i vrućina i komarci i bube. Upotreba kuhinje i kupatila, petnaest minuta skalina do busa, sat vremena vožnje i presjedanje još 2 puta i pola sata hodanja uzbrdo. Ali i maleni ured, u sklopu stana, sa balkonom i pogledom na most i kruzere, vrlo prepoznatljiv i uvijek oduzima dah. S posla sam odlazila pješice na plažu, plivala, osušila se pa još 100m i onda lagano do sobe.

Ranije bih kretala i otišla na plivanje prije posla, znala sam dolaziti slana i mokra, ali zadovoljna. Vlasnik se razbolio i otišao na operaciju, pronašla sam drugi posao, opet seljenje, pakovanje i maleni studio apartman, wow, sretna što imam svoju kuhinju i svoje kupatilo, klimu, mrežu za komarce ... tko će sa mnom. Put do posla kompliciran, kamion, radnici, isprazne priče, sat vremena znoja i prašine i vrućine, desetak sati rada, još veća vrućina i vonj usijanog kamiona. Dolazila bih na svoje brdo u maleni apartman, tuš, kava i što sad?

Počela sam gledati tv i pratiti neke emisije, ali i pisati tekstove, zapostavila sam taj dio svojih aktivnosti. Dani, tjedni slični, nedostajalo mi je plivanje, odlazila sam busom u grad i svaki puta sam birala neku drugu plažu i istraživala, šetala, razmišljala. Tad sam odlučila pješačiti do najbliže plaže ... to je bio poduhvat, 4 km pješice do nje, sendviči, sok, kava u ruksaku, plivanje. Odredila sam do kojega mjesta i povećavala svaki dan razdaljinu, sušenje i nazad uzbrdo 4 km lagano.
Sada, nakon 6 mjeseci rada i seljakanja, ležim u iznajmljenoj sobi s pogledom na zidine koje obilazi na stotine tisuća ljudi i pri tome plaća ulaznicu, s pogledom na otok gdje šeću pauni, s stablima limuna i mandarina ispod prozora, nisam sigurna da sam pronašla svoj mir. Nisam nezadovoljna i zahtjevna, nisam megaloman, ali kalkulator držim u ruci i kad sve zbrojim i oduzmem shvaćam da sam na dobrom putu ka boljem.

Nisam odustala od sebe i svoje malene obitelji, nisam se prepustila jadu i kuknjavi, nisam klonula duhom, istraživala sam i nastavljam raditi na sebi. Disciplina i jaka volja su presudne, prilagodba i upornost, ne treba klonuti duhom. Volim li sebe? Ugađam li si? Da li sam vuk samotnjak? Zašto sama sve to prolazim? Da li sam mogla lakše i jednostavnije proživjeti ovih 7 mjeseci? Gdje sam i da li sam pogriješila?

Kalkulator radi i izbacuje rezultat - ne nisam pogriješila, svoja sam, jača, čvršća, odlučnija, postigla sam da i djeca budu samostalnija, nisam ih napustila, u kontaktu smo i rješavamo zajednički sve, mali smo uigrani tim, plaćam sve kućne obveze i režije i na taj način im pomažem, vodimo duge i zanimljive razgovore, poštujemo se i podupiremo, oslonci smo jedni drugima.

Da li sam postigla svoj cilj? Nisam, vrijeme je da kada očvrsnem krenem u zarađivanje, sve ovo je samo preživljavanje. Želim djeci stvoriti drugačije okruženje i osigurati da žive od svoga rada na način da imaju vlastite obrte, želim sebi osigurati mirniju starost, kad onemoćam i ne budem u prilici raditi da nisam na teret ikome. Tražim li previše?

Postavila sam si cilj i idem k njemu. Kako? Jednostavno, apliciram za poslove u zemlji gdje se 99% proizvodi svega što koristimo, ne odustajem, istražujem i čekam priliku, ali radeći i uživajući u svakom mogućem trenutku i u svakoj sitnici ma koliko bila malena i nezamjetna, jer sitnice nam čine život i stvaraju posebno okruženje, bar meni.

Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.

Lily Laum




Povezani sadržaj








Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u različite životne priče i sudbine. Moći ćete pročitati različite teme o tome kako se nositi i kako se suprotstaviti svemu što život sa sobom nosi. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.

Popularno na blogu