Biti majka nije lagano, pogotovo u današnje vrijeme kada se od žene očekuju da uz ulogu majke, bar još desetak uloga promijeni kroz dan. Pa tako imamo žene majke, žene djelatnike, žene čistačice, žene kuharice, žene njegovateljice, žene supruge, žene sestre, žene kćeri, žene prijateljice, žene zavodnice... svaka uloga je zahtjevna, no uloga majke je najbolje plaćena - osmjehom djeteta, zagrljajem, pusicom, prvim riječima "mama, volim te". S obzirom na toliko uloga, zaista ne čudi što se s vremena na vrijeme zapitamo da li smo uopće dobre u tome što radimo.
Moj stav je da dokle god se trudimo, dokle god ulažemo i zadnji atom snage u odgoj djece, naravno da smo dobre, zapravo najbolje. Možda nismo dobre susjedima dok nas slušaju kako se po petnaesti put deremo na djecu da prestanu skakati po krevetu, da pokupe igračke poslije igre, ili da pojedu ručak... možda nismo dobre ni slučajnim prolaznicima u parku dok sjedimo na klupici i nonšalantno govorimo djetetu da se bolje čuva jer će opet pasti...ali njima, našoj djeci, onima s kojima smo nerazdvojni 24 sata dnevno, njima smo najbolje. Oni znaju kako majke ljube, koliko vole, koliko se brinu kada ih nešto boli, znaju koga će prvoga zazvati ako se udare ili probude usred noći u mračnoj sobi.
Imam prijateljicu koja je prve tri godine života svog djeteta zbog iznenadne autoimune bolesti provela u bolnici. Dok se ona borila doslovno za život, netko drugi odgajao je njeno dijete. Puno puta mi kaže da se sigurno ne bi oporavila da je nije držala želja da ponovno zagrli svog sina. To nije ni čudno, no ono što začuđuje je to što i ona sumnja u sebe kao majku. Znači, ona koja je superžena, supermajka, ona koja je pobijedila i bolest i smrt iz ljubavi prema djetetu ponekad iz straha i neznanja sumnja u sebe. Još je nikada nisam čula da je opsovala pred svojim djetetom, niti je povisila glas, na svaku njegovu ludoriju ona gleda s ponosom jer on upoznaje svijet, a ona je tu da ga usmjerava i podržava. Pa ipak, brine se... kaže da nedavno nije shvatila da on ima prljave nogice kada ga je legla u krevet, i da je ujutro pomislila kako je ona definitivno najgora majka na svijetu zbog toga.
Da li je? Apsolutno ne.. najgora majka bi vidjela prljave nogice i ne bi je bilo briga. Dokle god marimo, do tada smo i najbolje.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Krajine Mršo
Svakome od nas se dogodi žuta minuta, ludilo na kvadrat, nemoć i neispavanost, želja da zalupimo vratimo i pobjegnemo glavom bez obzira. One koje kažu da im nikada nije bilo dosta svega, nikada se nisu rasplakale jer je umor toliko jak da više ne postoji ni trunka snage koja nas može održati budnima, one koje nisu opsovale kad nas po 10-ti put u sred noći mali nasljednik ili nasljednica probude, ili lažu ili nešto rade krivo. Koliko god dijete bilo dobro, nekada je jednostavno teško. Dobru od loše majke razlikuje samo to kako se s time nosimo, da li stvarno pobjegnemo i ignoriramo djetetove potrebe da bi nama bilo dobro, ili se podižemo, ljubimo, hranimo, ponovno uspavljujemo.
Uz sve radi čega je majčinstvo očaravajuće, ali i naporno - ja sam svoje klince i dodatno razmazila. Nosala sam ih po rukama dokle god sam mogla, uspavljivala svaku večer, puštala ih da spavaju u mom krevetu, sve kako bih im bila bliže u trenucima koje smo provodili skupa. Čudno je to kako ponekad imamo osjećaj da bi nam bilo lakše da se bar jedan dan možemo naspavati u miru, a kada dobijemo priliku nedostaju nam djeca. Sjećam se svog prvog službenog puta nakon što sam rodila kćer - do tri ujutro sam plakala u hotelskoj sobi jer više nisam znala zaspati bez nje. Znači, bez obzira na sto što sam danima ranije planirala tuširanje i spavanje u miru, bez da netko bude ovisan o meni cijeli dan, tu večer shvatila sam da sam ja u biti ovisna o njoj. Meni su falile njene nogice koje grijem u svome krilu, meni je falio naš razgovor dok je uspavljujem, meni je falilo slušati njeno udisanje dok mirno ili nemirno spava. Falila mi je cijelim bićem i nisam više znala funkcionirati bez nje. Od tada na stvari gledam drugačije.
I dalje se ljutim ako su neposlušni, i dalje zanovijetam kada me bude po noći po pet puta, i dalje mi smeta što se ne mogu u miru istuširati, ali sam svjesna da će to brzo proći i uskoro me neće trebati. Na meni je da što više iskoristim zajedničko vrijeme, da se smijem njihovim glupostima, da uživam u njihovom odrastanju.
A o tome kakva sam majka, neću brinuti. Nedavno mi je jedna žena na seminaru rekla da je jednog dana odlučila da se više neće brinuti oko sitnica koje su prolazne, nego će se truditi više u njima uživati. I kaže da od tada se smije prljavom posuđu u sudoperu, ne zamara se tragom prljavih nogica na svježe obrisanom podu, ne smeta je pobacana robica u kupaoni, jer to su sitnice. Navečer kada djeca zaspu, potrebno je manje od pola sata da se sve ponovno dovede u red, da se popije kava ili čaj u miru, da se popriča sa suprugom, pročita nekoliko stranica dobre knjige ili pogleda film koji već dugo planirate. Tako se najbolje napune baterije za novi dan, kada sve to kreće ispočetka.
Nema potrebe sumnjati u sebe, jer svoj posao obavljamo najbolje što znamo. Možda se nama čini da možemo bolje, ali onima kojima je to bitno, našoj djeci je dovoljno.
Martina Krajina Mršo
