Naime, moja je I. svih devet mjeseci svog 'blaženog' stanja bila tempirana bomba. I psihički i fizički (dobila je 35 kila na svojih 155 centimetara visine i bila je šira nego duža). Jela je sve osim ambalaže i neprestano kukala da je gladna. Ni sama ne znam koliko sam joj kikirikija, čokolade i sladoleda donijela svaki put kad bih joj došla u posjet. Smazala bi sve kao termit.
U šestom je mjesecu trudnoće odradila i vjenčanje, a s obzirom da je rasla brže od kvasca, isprobavanje vjenčanice i haljine predviđene za poslije ponoći je svaki put bio lutrija. Nije pomagalo niti to što je moja I. inzistirala da vjenčanica bude golih ramena i ima krinolinu ispod koje se može sakriti omanji školski razred. S obzirom na njezinu visinu od metar i pol te nezavidnu kilažu, ovaj se model nije pokazao najsretnijim rješenjem.
Gornji dio vjenčanice opasno je prijetio zaustavljanju cirkulacije urezujući joj se ispod pazuha koji su kipjeli van, a grudi su joj bile prilično blizu bradi. Kao da to nije bilo dovoljno, krinolina zbog, tada već ovelikog trbuha, nije imala pad kakav je trebala imati, pa je moja prijateljica imala oblik plasta stijena – glava koja viri iz velike bijele mase čipke, tkanine i tila.
Krojačica/prodavačica vjenčanicu je rastezala, porubljivala i prevrtala na sve strane, a moja se I. preznojavala pod naletima hormona neprestano ispitujući očajnu gospođu kako će ona u toj opravi moći piškiti. Naime, njezin je mjehur inzistirao na pražnjenju u prosjeku svakih pola sata, pa je krinolina predstavljala prilično ozbiljnu prepreku. Tako smo jednom zgodom imale i generalnu probu piškenja u vjenčanici. Moja je I. ušla u toalet, a ja sam joj podigla krinolinu iznad glave i navigirala je prema wc školjki. Bilo je gusto, ali nekako smo uspjele, s tim da nam je trebalo dobrih dvadeset minuta i bilo je prilično klaustrofobično, čudno i na trenutke pomalo neugodno po mene koja sam ju gurkala po toaletu i 'ciljala' pravo mjesto.
>> Odlazak
Haljina poslije ponoći također je bila pravi izazov za moju trudnicu. Opet je odabrala kroj koji ne bi laskao niti nekome dvadeset centimetara višem, no nije se dala uvjeriti. Plisirana haljina bez naramenica i leđa bila je njezin izbor iz snova koji se u njezinim svatovima, negdje oko jedan iza ponoći pretvorila u luđačku košulju. Naime, njezin je pripiti mužić uspio pokidati zatvarač i zapetljati ukrasne mašnice na leđima, pa nije mogla popustiti haljinu koja ju je počela stezati. Tako da smo je morali malo „recnuti“ po šavu. Na trenutak sam pomislila da će se poroditi od bijesa.
Glede poroda, to je bio apsolutni show. Naime, njezin je dragi imao želju prisustvovati porođaju, što samo po sebi i nije nešto spektakularno da u rađaonu nije došao opremljen fotografsko - snimateljskom opremom koju je uključio s prvim trudom. I dok se moja I. znojila, patila i izgovarala psovke kojih bi se postidio i jedan prosječni kočijaš, njezin je mužić slikao i snimao iz svih kutova. Pa iako je u trenutku porođaja malko posustao, jer je prizor njegove vrišteće ženice i bebe na putu prema van bio prilično živopisan, to ga nije spriječilo da jednom rukom snima, a drugom reže pupčanu vrpcu.
Nikad mi neće biti jasno tijekom kojih će obiteljskih okupljanja ta snimka i album biti primjereni za razgledavanje, ali dobro.
A na babinju je bilo veselo. Moja I. većinu je vremena provela dojeći, a čim bi pomislila malenog spustiti u krevetić, njemu se valjda palio alarm – „nemam cicu u ustima!“ i sve kreće ponovo. Muž joj je kupio izdajalicu u nadi da će joj pomoći, ali ništa. Mali popije izdojeno i hoće cicu. I. mi se žali kako nije skinula niti kilogram. 'Stara moja, nosim xxl gaće i grudnjak za dojilje, onaj s poklopcima, a jedina kozmetika mi je krema za ispucale bradavice. Plus, nisam spavala dva sata u komadu već mjesec dana', veli mi uzdišući i dodaje - 'ali ne bih promijenila niti trenutak'.
Neko vrijeme sjedimo u tišini, dok ne skužim kako je i ona zadrijemala pored malenog. Nasmijem se i tiho se iskradem iz sobe.
