Recimo, pala mi je napamet ona uzrečica ''klijent je uvijek u pravu''. A nije tako, jelda? Klijenti su najčešće idioti. Ili da upotrijebim manje uvredljivu riječ, budale. Nije manje uvredljiva riječ, ha? Sigurna sam da oni nisu idioti i budale sami po sebi, vjerojatno su većina funkcionalni sudionici društva, nečiji brat, brižna supruga, majka, baka. I u tim ulogama su vjerojatno ok. Ali u ulozi kupca, odnosno klijenta su upravo ovo dvoje.
Jedan, onaj početni, dio života sam provela u svijetu u kojem dućani nisu radili nedjeljom i praznicima, a ni do 11 navečer. I nije mi nikad ništa falilo. U susjedstvu se čak s prezirom gledalo one koji u dućan idu navečer. Sad se cijele familije cijele dane samo vuku po trgovačkim centrima i kupuju na rate stvari koje im ne trebaju. Vuku se po dućanima jer mogu. Jeftinija je to opcija od kina, kazališta ili koncerta. Nije naporna jer su do trgovačkog centra došli autom. Zabavna je jer bar mogu gledati šarene stvari, ako si ih već ne mogu priuštiti. Aktivnost je to za sve generacije i cijele obitelji, a svi vrlo dobro znamo kako muževi i dečki vole hodati po dućanima.
Uvijek su me privlačile reklame. Psihološki moment kad nekoga nagovarate na nešto, a da on to uopće ne primjećuje mi je tako privlačan. Suptilni i duhoviti načini kako to učiniti su mi izazov. Jer, ljudi su zapravo ovce. Ponovi im triput da je nešto lijepo i to je lijepo. Da im nešto treba - i to im treba! Ne kažem kako ja ne nasjedam na reklame, ali i dalje mi je zanimljivo. Trenutak kad skužim da sam pola pod utjecaj je istodobno neugodan i smiješan.
Kad se te silne ovce nađu u situaciji da daju svoje novce za nešto postaju nepodnošljivi. Ne, kupci su rijetko u pravu. To što vas plaćaju da se ponašate kao da jesu, to je druga stvar. Na trenutačnom poslu svaki dan dolazim u doticaj s ljudima. I to je kao da hodam cvjetnim livadama u odnosu na prošli posao. Ali ipak ima delikatnih situacija koje su na kraju svega - smiješne. Recimo, internet kupovina je još uvijek velika nepoznanica i još uvijek vrijedi mišljenje da ti web shopovi samo žele uzeti novce, a za to će ti poslati ciglu. Onda, ako zoveš svakih pola sata, naručeni proizvod će sigurno stići brže. Kad pošalješ narudžbu, dovoljno je napisati pogrešan i nepotpun naziv jer mi vidovito znamo o čemu se radi. I ako nemaš dovoljno novaca za nešto, reci koliko imaš, a mi ćemo ti to velikodušno dati.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Tupek
Situacije s bivšeg posla su bile puno stresnije. Klijenti su bili puno zahtjevniji, moćniji, a time i bahatiji. Primjerice, jedan klijent me nazvao u subotu ujutro i tražio da organiziram uslugu odmah. Niti su mi (službeno) subote bile radne, niti je bilo moguće organizirati posao u tom roku. Ali oni su imali neplanirani tulum, pa ono... Zakaj im mi ne bi neplanirano pomogli. Druga situacija je još gora. Zamislite situaciju: radite jako stresan posao. Petak je. Slobodan vam je vikend. Znate da morate ostati dulje, ali na to ste spremni. Još uvijek se veselite onom dijelu kad dolazite kući (samo) dva sata kasnije, bacate se pod tuš i na trosjedu ležite ogrnuti dekicom. Jer vam se ne izlazi i samo vam treba odmora. Dvadeset minuta do četiri, gasite kompjutor, uzimate torbu i krećete iz ureda na teren. U tom trenu u ured ulijeće kolegica iz drugog odjela. I dalje ne slutite ništa. I onda - klijentica je upravo poslala zahtjev i to mora biti riješeno sutra ujutro. Mora. MORA! Tko, što, kako... u nevjerici samo odmahujete glavom, palite komp i spuštate torbu. Doviđenja mekanoj dekici i helou radnoj suboti. Na onaj teren i dalje morate otići. Bit će dobro ako dođete doma samo četiri sati kasnije. U nekom trenu šaljete poruke ''Idemo pit večeras?'' Jer kaj vam drugo preostaje nego se napiti.
Tako da ne, klijenti nisu uvijek u pravu. Klijenti su glupi. I ovce. U isto vrijeme. Buuuu!
Znam da ima gorih situacija, znam da ima stresnijih poslova, ali taj osjećaj bespomoći je neopisiv. Znaš da ne smiješ odbiti, znaš da ga ne smiješ stjerati u rodno mjesto, znaš da to MORAŠ napraviti, a isto tako znaš da je debil. Da sam u stripu, u toj situaciji bi iznad moje glave bio balončić s ovime: &%!!!???arghhh!
Zato ne budimo ovce. Pođimo (u miru) u dućan ujutro. Radnim danom. Ne bauljajmo besciljno trgovačkim centrom jer je to zabavno. Nije. I ne, ni tvom dečku to nije zabavno. Naručujmo preko web shopa slobodno. Znajmo što želimo prije nego dođemo u dućan i poštujmo te ljude koji nam prodaju usluge i proizvode. Jer pred šalterom na zavodu za zapošljavanje smo svi jednako bespomoćni.
Martina Tupek
