Naravno, tako su se samo gomilali, i svaki put kad bih stala na vagu, bila bih teža nego prije nego što sam započela s dijetom. Isprobala sam sve magične preparate, kapsule, shake-ove, čajeve, čarobne i manje čarobne juhice, više kretanja, manje porcije... sve je djelovalo, ali ništa od toga nije promjenilo moj odnos prema hrani. Uvijek sam odbrojavala dane i jedva čekala kad ću se vratiti starim navikama. Iz tog razloga, uvijek sam se vraćala i staroj kilaži.
Naravno da su svoj doprinos višku kilograma dale i dvije trudnoće koje su bile iza mene. Ne znam iz kojeg razloga, ali svaki put kad bih rodila, umjesto da se kilogrami nastave lagano gubiti, kod mene su se gomilali, gomilali su se do te mjere da sam imala osjećaj da sa svakih udisajem postajem deblja. Nažalost, nisam bila daleko od istine. U samo tri tjedna nakon poroda, vratila sam svih 8 kilograma koje sam izgubila porodom. Možete zamislilti kakav je osjećaj bio ponovno vidjeti tu strašnu brojku na vagi. Nekako u to vrijeme otišla sam u matični ured prijaviti sina, i usput sam se javila kolegama s posla. Ne znam kome je bilo više neugodno, meni ili kolegici koja se iznenadila kad me vidjela jer me upitala 'Ti još uvijek nisi rodila?' Nakon toga me pomazila po mom "trudničkom" trbuhu.
Dani su prolazili, polako sam se privikavala na to da sam majka dvoje djece, i koliko god su me zadovoljstvom ispunjavala moja dva najdraža bića, znala sam da se moram ozbiljnije pozabaviti kilogramima. Možda žene koje prije trudnoća nisu imale problem s kilogramima, lakše to podnesu, ali mene je iskreno iznutra izjedala ljutnja što moji kilogrami i dalje rastu. Jela sam samo kuhano i zdravo, dva puta dnevno šetala na svježem zraku, ispunjavala sve kućanske obaveze, od kuhanja, pranja, čišćenja, ali pomaka nije bilo.
Baš u to vrijeme u meni se pojavila želja, ujedno i snaga da se još jednom pozabavim sa problemom. Danima sam razmišljala o najboljem načinu, čitala knjige, iskustva drugih majki i tog 02. kolovoza 2014. krenula na putovanje koje traje i danas. Na putovanje i borbu sa svim svojim unutarnjim demonima. Iskristalizirala sam sve svoje probleme, pronašla načine na koje se borim s krizama u one dane kada bih pojela sama sebi ruku jer sam gladna. Da je bilo lagano, i nije baš. Ali rezultati koje sam postizala gurali su me naprijed. Da se razumijemo, kod mene se nije radilo o višku od 10 kilograma, niti o 20, i statistički imala sam stvarno malene šanse da uspijem. Često kažem da su samo dvije osobe vjerovale da ću uspjeti, dragi Bog i moja mama. Ona se samnom radovala svakom izgubljenom gramu, nju sam kao ovisnik zvala kad bi mi zatrebale riječi podrške, ona mi je kuhala stvari koje smijem jesti kad ja ne bih stizala samo da bi meni bilo lakše.
Ponekad samo radi nje nisam odustajala. Nisam znala kako bih je nakon toga pogledala u oči. A znala je kako mi je. Znala je jer smo to već puno puta prošle. I moje suze, i moje prejedanje, i moje uspjehe i ponovne padove. Znala je da bez njene potpore sve to bilo bi kudikamo teže i kao prava mama stajala je uz mene.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Krajine Mršo
Sjećam se kad sam prvi puta zaplakala radi viška kilograma. Bila sam curica od 10 godina i težila sam 51 kilogram. Kao vječiti predmet izrugivanja u školi naučila sam kako se suprotstaviti razrednim zlostavljačima, ali s najvećim od njih, nisam nikako izlazila na kraj. Tog najoštrijeg, najpodlijeg i najizravnijeg sretala sam svaki put kad bih se pogledala u ogledalo. To sam bila ja. Neugledno debelo biće smeđe duge kose, prosječne visine, osmjeha kojeg su rijetki imali priliku vidjeti. Taj Božić 1993. godine sam obećala sama sebi da ću smršavjeti.
Već idući Božić težila sam 62 kilograma. Onaj iza njega 73 kilograma. Kako su godine prolazile, kilogrami su se gomilali, dijete su pokazivale kratkoročne rezultate, ali kilogrami su se uvijek vraćali.
I dolazimo u 2014. godinu - bila sam mlada, udana, dvoje djece, pametna i sposobna i u nemogućim situacijama izvući maksimum. Sve sam mogla sama, osim biti zadovoljna svojim izgledom. U današnje vrijeme kada najopakije bolesti pogađaju i one koji vode računa o zdravom načinu života, jednostavno nisam mogla svjesno se uništavati. Tog 02. kolovoza jednostavno sam se probudila i odlučila da je dosta. Dosta nezdravih navika, dosta samouništavanja, dosta ljutnje na samu sebe. Za početak odlučila sam par dana jesti samo kuhano povrće: mrkvu, cvjetaču i brokulu. Taj šok za organizam bio ogroman, ali već nakon nekoliko dana, s prvim rezultatima na vagi, započela sam unositi druge, zdrave namirnice. Želudac se smanjio i ja sam hranu počela gledati doslovno kao na gorivo, nešto što mi je potrebno da bih živjela. Prestala sam živjeti da bih jela. Dani su se pretvorili u tjedne, tjedni u mjesece, a mjeseci danas konačno i u godinu.
Ova godina bila je samo moja, puno sam naučila o sebi, svojim slabostima, svojim vrlinama, svome tijelu i umu. Postala sam puno jača, sigurnija u sebe i u svoje odluke. Kao da sam s gubitkom kilograma izgubila i onu malu neuglednu djevojčicu od 10 godina koja plače radi viška kilograma. Ja koja sam se cijelo vrijeme držala u pozadini, počela sam se isticati. Na poslu sam postala agresivnija, zauzimam se za sebe, svojim slobodnim vremenom gospodarim isključivo onako kako ja želim. Ponosna sam na sve, na svoju prošlost, na svoju budućnost, ali i na svoj odraz u ogledalu. Imam trudničke strije, tragove da sam jednom i ja bila velika, al ono što je najbitnije imam osmjeh na licu, neovisno o tome što se događa. Jer sam pobjednica, pobjedila sam sebe kada su sve šanse bile za poraz. Izgubila sam desetke i desetke kilograma.
Iduću srijedu nosim modnu reviju (doduše u kategoriji gradskih dama, po prvi puta u životu ponosno ću prošetati gradom, nosit ću svoje tijelo onako kako sam trebala od prvog dana - da sam se više voljela, sigurno se ne bih ni dovela do one situacije.
Martina Krajina Mršo
