Kako život funkcionira

Objavljeno 02.04.2019.

Dubrovnik tek kroz šetnju upoznaš i zavoliš

Sve najbolje upoznaš dodirujući, šećući, tako niz slika mi prolazi pred očima, ali samo u mislima, dok ne stignem kamo sam krenula. Uvijek neko iznenađenje i nije kao pri prethodnom prolaženju.

Tko sam ja?

Samo obični prolaznik koji povremeno sjedne i uživa na suncu, žmirkajući i upijajući svaku toplu nit koja me veže sa svemirom. Kad zaklopim oči, tada sam tamo gdje želim biti.

Samo obični radnik koji juri po kiši koja se slijeva poput rijeke niz ulice i kvasi svaki djelić nepokrivene kože. Nikada toliko mokrih nogu nisam bila, kišobran ne pomaže puno.

Samo usnuli sanjar koji se obukao i zašuškao svaki milimetar otvora od bure koja me nosi poput lista.

Dubrovnik moraš zavoljeti, ili ga jednostavno mrziš i čekaš dan kad ćeš odraditi svoje i otići kući. Tako je sa svim mjestima ako ne otvoriš um i oči.

Dubrovčani te prihvate ili ne. Nema sivih zona kod njih.

Kako zavoljeti grad koji širi ruke samo prema turistima dubljeg džepa?

Može li se?

Gdje odlaziti i kako provoditi slobodno vrijeme, napuniti energiju i baterije za naredne dane teškoga rada, jer milosti nema. Uzrečice "nije preša", "samo polako i pomalo" se ne odnose na nas koji smo u pečalbi. Koji smo se pokrenuli iz svojih toplih domova u potrazi za plaćenim poslom, koji smo ljudi sa svim potrebama, željni ugode koja ne zadire u džep.

Nekoliko godina sam provela u Dubrovniku kada je bio zamah i procvat, prije 15 godina i sada sam u kontinuitetu neko vrijeme, selim se po potrebi i uz drugi posao. Nekoliko ledenih zima i vrelih ljeta sam provela na različitim mjestima u drugačijem ambijentu stanovanja. Smatram da sam kompetentna progovoriti, naravno, gledajući iz vlastitog ugla na život ispred mene.

Proljeće je najpoželjnije doba za boravak. Sve se budi i ima posebni okus. Svi smo puni elana i planova. Skidaju se debele jakne i možeš ugodno uloviti mjesto u gradskom prijevozu, nema slaloma kroz ulice između turista, svi su strpljivi i blagonakloni. Bezbroj kozmetičkih zahvata na apartmanima, lokalima, fasadne skele na svakom koraku. Radi se užurbano i lokali otvaraju svoja vrata, pripreme su u tijeku. Stolice, stolovi na svakom koraku, već pomalo su ulice zakrčene. Cijelu zimu je većina bila zatvorena, jer nije im preša. Čeka se zapošljavanje jeftine radne snage i punjenje računa počinje.

Ulice po kojima sam nesmetano hodala i povremeno nailazila na druge koji jure do posla počinju biti pune prepreka u vidu stolova, stolica, žardinjera, suncobrana i naravno panoa na kojima je meni s cijenama. Ovlaš pogledam i produžim. Rijetki daju za domaće popust. U Starom gradu to čini samo jedna pečenjarnica, jedna pizzerija i jedna slastičarna na ulazu u grad. A pitala sam, ne samo na jednom mjestu, jer platiti pečenu smrznutu pljeskavicu u kajzerici prozvanoj burger devedesetak kuna je nedopustivo za moj osobni džep, a i princip.

Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum


Sada sa zanimanjem gledam u turiste, najviše je Kineza i obilaze suvenirnice koje su prve otvorile svoja vrata. Prvi kruzer je naprosto zvonio alarm. I što mogu kupiti?, pa na gotovo svim proizvodima je kineska etiketa proizvodnje. Isprobavaju marame i šalove, jedu sladoled i neprekidno se slikaju, nitko toliko kao oni i Japanci. Nisam imala prilike vidjeti puno nijemaca i ponašaju se kao da su sami, glasni gdje god da hodaju a u autobusu stanu kraj vrata i ne čuješ ni sebe od njih. Neće oni u taxi. A imaju i pravo, cijene, ne svih prijevoznika su niže u odnosu na ranije godine bez konkurencije, međutim još uvijek za veliku komociju i jako jako dubok džep.

Kultura uz pokaz je prihvatljiva. Što znači da kino i kazališnu ulaznicu platiš 10 kuna ako imaš mjesečnu kartu gradskog prijevoznika. Iskoristila sam tu beneficiju i gledala sam u vrhunski uređenim kino dvoranama filmove koji su netom pobrali oskare. Bila sam i u kazalištu na nekoliko predstava. Jedva sam pronašla gdje se ulazi, moraš proći kroz terasu kafića.  

Zidine su s novim cijenama, pano s cijenama je uvučen i ne vidi se s ulaza, već samo smjer gdje je blagajna. Zidine su jedinstvene i doživljaj je proći njima, stanujem unazad godinu dana podno njih i ne moram platiti 200 kuna koliko je sada ulaznica, ne vidim more, ne vidim išta osim kamenih zidova, kamenog opločenja i naravno kamenih stepenica. Nije lako stanovati u zoni iznad Straduna jer se baš sve mora nositi na ruke i tu je cijeli niz ljudi koji vrše dostavu. Cijena prošle godine je bila 100 kuna po torbi, koferu ili ruksaku. Ima nekoliko registriranih firmi koje to rade, al je najviše slobodnih "igrača" koji si zarade od rana jutra do neko doba u noći. Raznose namirnice za restorane i dućane, suncobrane, stolove i stolice.

Mačke na svakom koraku, najbučnije su tijekom veljače i ožujka kada se u čoporima kreću i bore za svoja teritorija, koja obilježavaju mokrenjem. Ulice poneke toliko smrde od mačje mokraće da je neizdrživo, posebno kad je južina. Uskoro počinje svakodnevno svako rano jutarnje kupanje ulica šmrkom. Ostali mirisi koji guše su kad se otvore vrata kuhinja restorana, jer i radnici moraju udahnuti zrak, ustajali vonj masnog prepečenog ulja vas naprosto natjera da u velikom luku zaobiđete sve.

To je stari grad, dostojanstven, prepun ljeti i blagdanskim prigodama.

Gdje volim otići? Gdje punim baterije?

Gruž!

Luka koja se promijenila unazad zadnjeg boravka prije 15 godina i to drastično, ali s istim problemom se i sad teško nosi. Promet je rak rana grada na svim područjima. Ulaz i izlaz u grad na 2 mjesta i stvori se čep kad krenu autobusi s turistima s kruzera.

Proširena je obala i može sada primiti više brodova ili plutajućih hotela u odnosu na ranije. Parkovi su bolje uređeni, osmišljeni s kutovima za djecu i spravama za rekreaciju, zelenila ima više nego ranije, a staro je brižno njegovano. Izbacili su mogućnost priveza jahti. Luka je čista i osjeti se miris ribe i mora... koševa za smeće ima na svakom, doslovce svakom koraku, grad je čist, zelen, opran...

Dođem, sjednem na jednu od klupa i prepustim se mislima, odmaram oči na zelenilu i plavetnilu. Prethodno si kupim sendvič, sok i instant kavu. Sve zajedno platim koliko recimo samo jednu bocu soka na nekoj od terasa. Računica je jasna.

Tako sam sjedila uz svoju Dravu i promatrala veslače i čamce.

Dubrovnik tek kroz šetnju upoznaš i zavoliš.

Još priča potražite na blogu lovewithspirt.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentari:

YA 06.04.2019.:

kredit za gradsku banku, nudimo gotovinske kredite od 5000 do 50000 eura, a također financiramo projekte od 50000 do 300.000 eura po godišnjoj stopi od 2% za svaku osobu ili tvrtku koja treba kredit. novac za neke od njihovih potreba.

Ako vam je potrebna pomoć, recite nam koliko vam je potrebno i željeni rok otplate. Brzo kreditiranje i beskrajni stres plaćanja. pošaljite nam e-poštu na citybankloan123@gmail.com)

Komentiraj



Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u različite životne priče i sudbine. Moći ćete pročitati različite teme o tome kako se nositi i kako se suprotstaviti svemu što život sa sobom nosi. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.