Što je emancipacija donijela ženi?
U posljednjem stoljeću pa još i danas jedna od aktualnijih tema je pravo žene. Pravo žene na slobodu govora, života, karijere, izgleda. Da nam nije toga svega ja ne znam kako bih ja živjela sa svojim karakterom u tim ne baš tako davnim vremenima. No, srećom su ta vremena prošlost, barem u mome životu je to nepojmljivo. Moji su uvijek govorili da sam bila svojeglava još kao i dijete, moja tvrdoglavost me često puta i koštala.
Poslušat ću savjet drugog, ali na kraju uvijek napravim po svom. Cijeli život jurim svoje snove i ciljeve, koji su ponekad možda i loši i krivi, ali ja sam baš tipični primjer osobe koja jedino nauči ako osjeti na svojoj koži. U toj svojoj utrci pokušavam ne povrijediti ljude oko sebe, ali nažalost nekad mi to ne polazi za rukom koliko god da se trudila. Možda sam popustljivija prema onima koji to ne zaslužuju, a neke zbog jedne greške momentalno prekrižim. Iako vođena motom dobro se dobrim vraća i ja griješim. Nekad mi se čini da sam naivna, ali svejedno i dalje vjerujem da se uporna dobrota na kraju uvijek isplati.
Pitanje koje me svakodnevno prati je, kako uspjeti da ostanem vjerna sebi, biti svoja, a opet biti jedno s drugim. Suosjećati s drugima, ali zadržati svoje karakteristične osobine bez poistovjećivanja s tuđima. Pokušavam se voditi motom razumimo jedni druge, a ne, zaboravimo jedni na druge. Emancipacija i poistovjećivanje s muškarcem bi ženi prije svega trebala poslužiti da pokaže svoju humanost. Što je do danas ostvareno tom emancipacijom? Jednako pravo glasa u nekim državama. Je li to pročistilo, odnosno poboljšalo političku scenu? Jasno vidljivo da nije. Nema nade da bi žene čak ni sa svojim pravom glasa ikad uspjele očistititi i drugačije od muškraca voditi politiku ni jedne države.
Emancipacija je donijela ženama ekonomsku jednakost sa muškarcima, odnosno pravo izbora zanimanja i posla. To je pozitivna strana, nažalost postoji i negativna. To je na primjer strah da se žena zaljubi u muškarca koji nije istog društvenog položaja, strah da će joj ljubav možda oduzeti njenu slobodu i neovisnost, strah da će joj ljubav i majčinstvo biti samo prepreka u potpunoj predanosti karijeri i poslu. Strah da će njen partner biti uspješniji od nje i da će se ona osjećati manje vrijedno. Nametnuto je mišljenje da se muškarca ne smije tolerirati kao nadmoćnog, osim možda kao oca djeteta, jer dijete ne može doći na svijet bez njega. Iz ovoga proizlazi da je žesnka sloboda usko povezana s muškarčevom slobodom. Upravo ta zajednička sloboda je temelj emancipacije i međusobne tolerancije.
Mogu li žene imati uspješan poslovni i obiteljski život i uz to super izgledati?
Kad pogledam cure, žene oko sebe, nekima se divim i mislim da su prekrasan primjer za nas mlade. Neke imaju uspješnu karijeru, obitelj, žive zdravo i pored svega toga one dobro izgledaju. Izgled, po mnogima nametnuti standardi i pravila zbog kojih je veliki broj žena nesretan jer nema zadnjicu kao poznata starleta ili grudi kao neka druga, uski struk, duge noge i tako dalje. Kako se zove zanimanje tih istih, za što su plaćene? Zato što postoje. Tragikomično, ali istinito. Svatko će ih osuđivati, ali kad malo promislim ja im se divim. Možda to sve što imaju i je splet sreće i mnogih drugih okolnosti, ali kad pogledamo rijetke to postignu.
Bankovni računi im se stalno podebljavaju, a zašto? Zato što masa uvijek treba neki uzor, nekog vođu kojeg će slijepo pratiti i diviti mu se, te nastojati biti što sličniji tom nekom kultu ličnosti, umjesto da se same potrudimo da od sebe stvorimo individualnu ličnost, nekog posebnog, a ne kopiju. Mnoge od nas su nezadovoljne jer misle da nisu lijepe, misle da ne ispunjavaju standarde ljepote, a tko je te standarde upoće nametnuo, neka poznata pjevačica ili glumica kojoj se diviš. Diviš joj se, a u isto vrijeme je mrziš i zavidiš joj što nisi kao ona. Ima ih među nama koje su spremne ići toliko daleko da će se početi i izgadnjivati i raditi još tko zna što isključivo da bi privukle poglede na sebe, ne zato da bi se one same osjećale ljepše i da bi bile zdravije, nego da bi zadovoljile nečije standarde i želje okoline.
Osuđujući žene kojima je najbitniji fizički izgled zvučim dvolično, jer i meni je moj fizički izgled jako važan. Ali za mene je briga o vanjskom izgledu samo jedan od čimbenika moga unutarnjeg zadovoljastva, sreće i prvenstveno zdravlja. Nije mi to pokušaj da ličim na nekoga i da privlačim poglede. Uostalom, moje tijelo je moj izbor. Uspješna žena ne znači nužno biti zgodna i lijepa, uspješna žena znači biti zadovoljna svojim životom, biti sretna, pa bila to uspješna karijera ili sretna obitelj, možda savršeni izgled ili čak i sve to. Svaka od nas je različita, svakoj su pojmovi uspjeha i sreće različiti, neke imaju veće, neke manje apetite. Nekima je dovoljna sreća u njihova četiri zida, a neke se ne osjećaju upotpunjeno ukoliko sreću ne podijele sa ostatkom svijeta. Bit današnje slobode koju žene imaju za mene predstavlja slobodu odluke u kojem ću se pravcu odvesti kroz život, bilo to u doslovnom smislu, odnosno sloboda koju imamo da biramo gdje želimo živijeti, ili bilo to u smislu životnog uvjerenja.
Jesu li svi muškarci iste svinje?
Mnoge žene će često isticati da trebamo biti jednake s muškarcima u svemu, no po prirodi je bilo i uvijek će biti da muškarac i žena ne mogu baš u svemu biti izjednačeni. Kažu, muškarac prije svega treba poštivati svoju ženu i s tim se slažem, ali ako je na muškarcu da poštuje svoju ženu, onda je zasigurno na ženi da se odnosi prema njemu na način vrijedan tog poštovanja. Toga smo mi svjesne, ali valjda nekad u nekom naletu adrenalina mislimo da smo pametnije i snažnije od naših muškaraca. Često taj napad završi neslavno, pa se na kraju pretvorimo u maze koje će naš dragi zagrliti i čuvati, a mi ćemo se osjećati sigurno. A zašto je to tako, od čega nas čuva? Zapravo od nas samih i naših često iskvarenih karaktera koji nekad nemaju granice i te iste osobe koje volimo mi ponižavamo i činimo im da se osjećaju loše, a kad su oni takvi prema nama, uvijek je razlog svi muškarci su iste svinje. Onda se mi pretvaramo u te nazadne konzervativke koje se mire s tim da je na ženi da se brine o svom zlatnom kavezu-kući, da pere, čisti, kuha i bavi se o djeci, a da muškarac radi što želi. Mi se pretvaramo u te koje će to reći i sve prijateljice će se sa nama složiti: "Gad bezobrazni takav je i moj“. Pitamo li se ikad zašto su takvi. Ja osobno smatram i vjerujem da ni jedan čovjek nije toliko zao i bezdušan da bi nekome svjesno išao činiti zlo, a da za to nije dobio povoda. Kažu kako serviraš tako ti se i vraća i mislim da to stvarno i vrijedi. Ja mislim da je moje ponašanje u muško-ženskim odnosima donekle dolično i civilizirano, iako i sama nekad pretjeram, ali bar sam toga svjesna i pokušavam ispravljati svoje greške, jer jedina osoba koju možeš promijeniti si ti sam. Ne možeš nikoga pretvoriti u svoju lutku i očekivati od njega da živi u tvojim kalupima. Da izgleda kako ti želiš, živi i ponaša se kako ti misliš da je najbolje. Ako voliš nekoga onda ga prihvaćaš i sa svim njegovim manama kao i vrlinama. Uostalom, tko je od nas savršen?
Onda, kakav je ovo svijet, je li ravnopravan? Imaju li žene prava za koja su se borile i iskorištavaju li ih na pravi način? Imaju li muškarci još uvijek svoj ponos ili im ga gazimo? Je li cijela ta priča otišla predaleko? Kakvu sliku imaju mala djeca o svijetu u kojem žive? Od djetinjstva nam se prikazuju crtići u kojima prinčevi spašavaju svoje pepeljuge i snjeguljice od zlikovaca, a onda se od nas očekuje da kad odrastemo uzmemo mač u svoje ruke i tim istim prinčevima šefujemo, naređujemo i s njima upravljamo. Tu nastaje prava zbrka.
Poanta slobode, ovdje ženske slobode, ali isto tako i muške je biti svoj, biti ono što stvarno jesi. Uvijek će biti žena kojima je urođeno da su glasnije, borbenije, dominantnije, isto tako onih plahijih koje više preferiraju da drugi odlučuju za njih, no sve imamo jedno zajedničko, a to je urođena brižnost za naše najmilije. Muškaraci, neki su urođeni alfa mužijaci i vođe, ali postoje i oni koji vole imati uz sebe žene koje su uspješne, pomažu im i upadljive su kao ili više nego oni. Ipak, ono zajedničko kod svih je njihov urođeni zaštitnički instinkt prema nama ženama. Na nama je samo da izaberemo našu zlatnu sredinu. Bit slobode koju imamo je to što možemo birati koga ćemo, nitko nam ne nameće. Imamo pravo izabrati svoj životni put, gdje ćemo živjeti, s kim i kako. Nikoga se ne tiče naš izbor osim nas samih.
Pretvara li se feminiziam u ženski šovinizam?
Ne podržavam ekstremnost ni jednih ni drugih jer svijetu je potrebna jednakost, a ne superiornost, kako ni muška, tako ni ženska. Feminizam je sloboda žene da bude što poželi, bez da je se osuđuje zbog njenih izbora, osobina i izgleda. Feminizam ne smije biti rat žene i muškarca, nego način da se postigne zlatna sredina u muško-ženskom odnosu. To se može postići jedino uz vlastitu ustrajnost, bez razmišljanja što će drugi reći o tome, jer u nastojanju da ugodiš i sebi i društvenim očekivanjima pogubiš se. Prava emancipacija žena s muškarcima ne počinje na biralištima, nego u nama samima. Počinje kada se oslobodimo predrasuda, tradicije i zadrtih običaja. Uostalom, polazno pravo svakog od nas je voljeti i biti voljen, bez starih smiješnih poimanja da voljeti, biti voljena, ljubavnica i majka znači biti podređena ropkinja. Prvi korak prema tome mora biti odbacivanje apsurdnog pojma o dvojnosti spolova, odnosno mišljenja da muškarac i žena predstavljaju dva suprostavljena svijeta. Upravo suprotno, predstavljaju dva svijeta koja se međusobno nadopunjuju i dovode jedno drugo da osjećaja potpune sreće, zadovoljstva i ispunjenosti.
Anamarija Benja
