…prilagoditi se moram jer je to opstanak…
Odluku sam odavno donijela, sama do daljega, ono malo energije koju imam, ne dajem, pomalo iscrpljena sagledavam i razmišljam, analiziram, a samo se pitanja nižu….
Prati li me neko prokletstvo ili ti ili nitko drugi, što to sad znači?
Zašto mi samoća sve više odgovara sada?
Zašto više ne podnosim ni na sekund bljedolike i nezanimljive likove, a posebno ne isprazne priče?
Zašto se okrećem sebi, izgradnji i produhovljenju?
Zašto tek sada pronalazim odgovore na pitanja koja niti zamilisti nisam mogla ranije da postoje?
Letargija, nezainteresiranost, sivilo, bezbojnost, svi dani jednaki…….
Da li je dan, noć, podne ili večer…….sivilo….
Ništa me ne zanima, ništa i nitko ne može moju pažnju zaokupirati, nitko ne ostavlja traga ni malo, zaboravim onaj tren kad se odmaknem, nema šarma, nema čarolije, nema karizme … isprazno…
Zašto sve više i češće misli odlaze k tebi?
Zašto te želim iako sam sebi obećala da neću, neću više misliti, neću te više spominjati, neću više tvoje ime izgovoriti?
Zašto mi titraš ispred očiju i zašto si mi u snovima?
Zašto nas zamišljam zagrljene, tvoje ruke šeću po meni, toplina?
Ne znam više ni gdje sam ni tko sam, tražim se, lutam…. ne vidim puta niti smjera, lebdim i sanjarim ... tvoje vibre dopiru snažno.
Čuješ li me?
Ja sam, uvijek ista, old story, sjetna, prepuna ožiljaka. Čuješ li me ... bili smo brzopleti, prepoznali smo se, duše su naše kliknule, a mi smo se kao djeca igrali i šalili, uveseljavali jedno drugo. Nisam razmišljala o svim našim razlikama kako će se odraziti na nas, nepremostive su ... vidim.
I sad te dozivam s druge strane svijeta da ti kažem da mi fališ, bez tebe ni dana ne želim više biti. Halo, čuješ li me … nedostaješ mi, nema tajni, želim te uz sebe, priznajem. Poslušaj glas svoga srca, čekam ... ponosu nema mjesta, život je kratak.
Život sam oduvijek usmjeravala po svome, mjerilo mi je bilo srce, uvijek sam se pokorila onom malenom nečujnom glasu koji je vrištao iz dubine duše i izvirao iz grudi. Ti si ga pronašao!
Pročitajte još priča od blogerica Lily Laum
Sad u ruševinama svoje duše, sa željom da je sve puno tebe, usmjeravam nadalje svoje nade, snove uz veliku čežnju, a čežnja znači ljubav. Da li sam slijepac, pitam se neprekidno, sama sam to je moj izbor, ali važno je da uspijevam živjeti bez tebe iako mi se svijet urušio, odnio ga tornado.
Ne dopuštam strahovima da me obuzmu, moja tuga i čežnja su uz mene, zarobljena u vlastitoj koži, sa instiktom kao stražom, koji me drži okovanu, poražavajuća je istina, gušim se pomalo i polako, izgradila sam privid, sve neki obrisi koji mi ne pripadaju, nema bliskosti, nema topline.
Da li sam nezahvalna…..
Da li ću ikada pronaći nekoga koga ću bez rezerve voljeti i podati se sva….
Da li ću ikada biti voljena…
Da li ću ikada biti sretna…
Ne prepoznajem se, nema one žestine i samouvjerenosti, snage, nedostajem sama sebi, ne odustajem, nižem opravdanja i izlike, pomno podižem bedem oko sebe, ne dozvoljavam si pristup, nikada više ne želim ijednu suzu pustiti, ne želim čekati, čeznuti, ne želim biti sebi neprijatelj, skrivam sve svoje boli, rane, ožiljke, skrivam sebe od tebe, tebe od sebe.
Dani sivila, bezbojnosti, samovanja prolaze, relativno brzo, surfam, čitam, pišem, nevjerojatno da me svaki kontakt pokušaja bliskosti iritira, brzo rješavam poruke porukama i nisam raspoložena, treba mi tišina, mir, misli mi moraju imati prostor i posložiti se nekim redom i sabrati se jer sam na putu koji nikamo ne vodi.
Naučila sam na red i disciplinu, samo tako mogu opstati i imati glavu iznad vode. Život nikoga ne štedi i uvijek dobro dođe anđeo čuvar koji te upozori na nemilost koja te može snaći.
Bio si moj anđeo čuvar i upozoravao me, bdio nada mnom, prisjetim se prečesto tvojih riječi, nedostaješ mi … gdje si?
Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.
Lily Laum
