Što se trudnoća više bližila kraju, to je i strah bio veći. Tome naravno nije pomoglo ni to sto sam na internetu pronašla snimke poroda, one realistične, iz perspektive koja mi je omogućila da vidim sve ono što me je zanimalo. Vidjela sam i prizore koje na svom porodu nisam uspjela, jer hvala Bogu, nisam toliko savitljiva.
Nakon poroda, gotovo u tri dana ja sam se promjenila. Odnosno, nisam se promjenila ja, nego su se pojavili novi strahovi koju su za posljedicu imali to da sam se i ja promjenila iz korjena. Danas ću pisati o strahovima s kojima se susreću one koje postaju majke po prvi, drugi ili petnaesti put.
Da li dijete diše dok spava?
Onog trenutka kad sam izašla iz rodilišta i zaputila se kući na otok udaljen tri sata vožnje od rodilišta, ulovila me je blago rečeno panika. Sjedila sam na stražnjem sjedalu automobila, odmah uz sjedalicu. Još nismo ni izašli iz dvorišta KBC-a, a ja sam već četiri puta provjerila da li beba diše. Nekako mi je previše mirno spavala. Kako sam shvatila da ću puno mirnija biti ukoliko bude uz mene, izvadila sam je iz sjedalice i cijelim putem do kuće držala je na rukama. Bilo je ili to, ili da i ja sjednem u sjedalicu, a ovo mi je ipak bilo izvodljivije. Od tada, pa i godinama kasnije, ulovila bih se kako ustajem usred noći i provjeravam da li diše. Pratila sam da li se podiže prekrivač, slušala bih udisaje, čak sam je nekoliko puta i lagano dotaknula, samo kako bih se uvjerila da je s mojom bebom sve u redu.
Da li dijete dovoljno jede?
Imam baku od 83 godine koju svaki put kad nazovem moram uvjeravati da, s obzirom na višak kilograma, jedem i više nego dovoljno. Zato ne čudi što i ja ponekad strepim nad svojom djecom i brojim im zalogaje. Tome sigurno je pridonijelo to što mi je kćer jako sporo napredovala tako da smo i ja i muž mjesecima morali zapisivati doslovno svaki mililitar mlijeka koji bi popila kako bismo bili sigurni da je to dovoljno. Svako dijete ima faze u kojima jede više, ali i one u kojima jede manje. Nekada imaju faze u kojima jedu samo jednu te istu namirnicu. Kod mojih su to najčešće hrenovke. Prvi puta kad se to dogodilo sva zabrinuta sam nazvala pedijatricu i rekla joj da mi kćer ne želi jesti ništa drugo osim hrenovki. Rekla je da je pustim, da je to faza i da će proći. Hvala Bogu, već za tri dana tražila je svoju omiljenu juhu od teletine.
Da li mu je hladno ili vruće?
O ovome bi se dalo pisati stranice i stranice, no ja se vodim jednom jednostavnom - obuci dijete onako kako oblačiš sebe. Ako je nama vruće,i njima će biti. Isto tako je i s hladnoćom. Ljeti ih oblačim lagano, zimi u slojevima. I to je to... Svaki dan smo na zraku, osim kad su jake kiše. Bili smo na snijegu sa dva mjeseca, i na plaži sa tri. Uvijek su obučeni kao ja i muž, i još nijednom se nisu od toga prehladili. Nekako djeca na koju se više pazi, i veći dio dana provedu u zatvorenom prostoru, budu i osjetljivija.
Razvija li se normalno?
Moja kćer je prohodala oko prvog rođendana, a s 1.5 godinom već je sve govorila. S druge strane, moj sin od 16 mjeseci još ne hoda samostalno, a ne zna reći ni mama. I jedno i drugo zdrava su djeca, samo se razvijaju različitim tempom. Najgore što mogu napraviti za njihov razvoj je uspoređivati ih međusobno ili s drugom djecom.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Krajine Mršo
Da li je bolesno?
Svaka majka zna što je najbolje za njeno dijete. Isto tako, svaka majka zna kad joj je dijete bolesno. Vidljive su velike promjene u ponašanju, raspoloženju i u općem stanju organizma djeteta. Živahnom djetetu odjednom se spava, samostalno dijete najednom se samo želi nositi na rukama i maziti. Uz to, tu su i drugi simptomi poput kašljanja, temperature, nervoze, razdražljivosti, plača. Većinu prehlada smo izliječili sami, no kada nisam sigurna, uvijek idem doktorici. S vremenom, kako stječemo staž s prehladama, tako i iskustvo čini svoje. Tako znamo prepoznati da li je temperatura od nicanja zubića, ili se radi o bolesti, da li je dijete nešto krivo pojelo, ili ima crijevnu virozu.
Ima li prijatelje?
S ovime se nisam donedavno zamarala, no kako će mi kćer uskoro napuniti pet godina, vidim kako ima potrebu za društvom i izvan vrtića. Tako da idemo na rođendane, u igraonice, parkove, na plaže na kojima ima još dječice. Učim je kako se ponašati, kako biti korektna prema prijateljima, kako dijeliti igračke, kako se manje duriti, a više smijati. Kako biti pristojna, kako se manje svađati. Nastojim joj usaditi prave vrijednosti, objasniti da prijateljstva treba njegovati. Vjerujem kako će na taj način izrasti u osobu koja će znati biti pravi prijatelj i kad odraste.
Je li sretno?
Najsretnija sam kad se moja djeca smiješe, kad su neopterećeni i otvoreni za igru. No, i oni se ponekad rasplaču. Tada najčešće plačem i ja s njima. Imuna sam na mnogo što, no to nisu njihove suze. Vjerujem da nisam jedina. Za njihovu sreću preokrenula bih brda, iz svojih usta dala im zadnji zalogaj, uskratila bih sebi nešto kako bih njima priuštila ono što žele. To se najčešće odnosi na vrijeme. Vrijeme koje bih inače posvetila sebi, sada dajem njima. Jer im je to najpotrebnije, sada i danas. Kako budu odrastali, manje će trebati mene, no dok je tako, želim biti sigurna da sam učinila sve što sam mogla da bi bili sretni.
Potičem li njegov razvoj, a ipak dajem li mu dovoljno slobode?
Jako je teško gledati u dijete dok se penje na najvišu spravu u parku i ne napraviti ništa. Jednostavno ga pustiti da sam istražuje, uči na svojim greškama i ponosi se svojim uspjesima. Možda mi je od svega navedenog do sada, to bilo najteže. Ja sam inače jako oprezna osoba, ponekad iz iskustva, a ponekad samo radi straha. Pokušavam im objasniti opasnosti s kojima se mogu susresti, a s druge strane pokušavam im dati dovoljno slobode da sami te moje riječi pokušaju primijeniti. Moja kćer zna da će lakše zapeti i pasti ako trči nizbrdo, ali ne držim je grčevito za ruku iako najradije bih. Pustim je, na jedno oko zažmirim iz straha da ću vidjeti pad vrijedan kaskaderskih uloga, a s drugim ponosno pratim kako se sama uči čuvati.
Zna li da ga volim najviše?
Jednog dana kada moja djeca odrastu, puno toga se neće sjećati. Gledat će u fotografije s naših putovanja, prvih rođendana kao da ih vide prvi puta. Nema veze. Kako bude stariji, bolje će pamtiti što smo i gdje radili. Iz ovih prvih godina dovoljno mi je da nauče da ih volim najviše, da sam sve napravila za njih i zbog njih. I kad sam se ljutila, ljutila sam se jer ih volim, i kad sam se brinula, brinula sam se samo zato jer ih volimi htjela sam napraviti najbolje za njih, i kad sam se smijala, smijala sam se zato jer ih volim.
Jesam li dobra majka?
To je cilj svake majke. Biti dobra svoje djetetu. To je i sumnja svake majke, i najveći strah. O tome sam pisala u svome blogu "Najgora majka na svijetu... Ili?". Bit je raditi najbolje što znamo, truditi se. Bit će besanih noći, bit će suza i umora, no samo jedan osmjeh djeteta bit će dovoljan da znamo da se isplatilo.
Martina Krajina Mršo
