Balkan Express

Vlak što vozi iz Ljubljane, preko Zagreba, Beograda, Niška, Skopja i Gevgelije za Solun pravi je balkan Express. Likovi, koji kao da su se u vlaku rodili, šeću uskim koridorima drndajućeg vlaka. Noću je grijanje ili prejako, ili ga uopće nema, a kašnjenje je uobičajena stvar, samo je pitanje o koliko sati se radi. Na putu do Skopja i nazad kasnili smo zajedno punih osam sati. Kao i obično, tijekom tog putovanja upoznaju se mnogi ad hoc prijatelji. Tom prilikom imao sam uvid u sadržaj ranca jednog starog Albanca, način kako srpski lovci iz Šumadije odlaze u krivovol s karabinima, jadne pokušaje mladih Nišlija da iskamče novac od prokušanih putnika i sreću suvremenih pečalbara kada prijeđu Tabanovce i napokon se nađu tamo “kade večno s’nce sja”.

Spavaća kola su sigurna i udobna, ali jednom se u životu mora isprobati dvadeset sati putovanja u odjeljku drugog razreda. Ova mini pustolovina počinje već u Zagrebu. Na šalteru zagrebačkog željezničkog kolodvora se daje cijena s 30 posto popusta za sve, jednostavno zato jer su putnici iz Zagreba za Skopje vlakom rijetki kao ljetna kiša u Dalmatinskoj zagori. Treba samo pripaziti da se ne zaluta u krivi vagon tijekom vožnje, jer se kompozicija u Nišu razdvaja: prema Solunu i prema Istanbulu.

Već u Beogradu smo shvatili da ćemo kasniti cijelu vječnost. Granična kotrola u Vinkovcima i Šidu se ne žuri, a kad smo došli na makedonsku granicu čekali smo dodatnih sat vremena. Uz to, iza Niša IC vlak postaje brzi, pa se između pobrđa južne Srbije, zbog loše pruge, kompozicija kreće oko 50 km/h, što je očito i respektabilna brzina. Koliko je tek brz putnički vlak?

Prolaze tako šumarci Šumadije, polja uz Moravu, da bi poslijepodne vlak stao između vagona punih vojnih vozila u Preševu. Iza prvog brda je Kosovo, a srpski carinik pažljivo promatra svakog putnika i ne skriva čuđenje “ali, pobogu, zašto?” bi neki Hrvati vlakom išli u Makedoniju.

Nakon sat i pol, eto nas i na makedonskoj granici. Graničar daje komad kartona na kojemu se trebaju napisati podaci, ali mogli smo napisati i da smo Džingis kan i njegov sluga, jer nitko to ne čita. Samo se ispunjena „hartija“ spremi u torbu koja je puna takvih kartončića, zgužvanih i pohabanih. „Dobrodojti vo Makedonija“, kaže nam smrknuti čovjek nakon što je spustio pečat u naše putovnice, ne shvaćajući osmijeh od uha do uha kad smo shvatili da smo doista pri kraju “početka putovanja”.

U vlaku je mir. Ljudi puše i imaju filozofski pogled u daljinu. Kumanovo, Skopska crna gora… Uskoro se vidi i Vardar. Stvarno, svaki dolazak u Skopje je kao dolazak kući.

Vedran Obućina